HUTBA O MI’RADŽU HAFIZA AZIZA EF. ALILIJA

Cijenjene članice i članovi, pripadnice i pripadnici naše zajednice!

 

S obzirom na trenutnu situaciju oko pandemije i restrikcija koje su zahvatile sva društvena okupljanja pa tako i okupljanje u džamijama, svakog narednog petka, objavit ćemo hutbu jednog od naših glavnih imama i imama kako se ne bi prekinuo kontinuitet širenja poruka značajnih za održavanje duhovne kondicije.

 

Prvu hutbu pripremio je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Zagreb kurra hafiz mr. sc. Aziz ef. Alili koju prenosimo u cijelosti.

 

Hutba, Mi’radž, 20.3.2020/25 redžeb 1441.

 

Ako Bog da, sutra, u akšam, nastupa 27. dan mjeseca redžeba, noć koju muslimani tradicionalno obilježavaju kao Lejlei-Miradž.

 

Rijaset Islamske zajednice u BiHi Mešihat IZ u RH i reisu-l-ulema proteklih dana dali su niz korisnih preporuka za muslimane, kako da se nose s pandemijom koronavirusa.

Svako vrijeme kušnje je i prilika da pokažemo svoju ljudskost. Tako je i s ovim našim trenutnim iskušenjem širenja bolesti, izolacije i restrikcija u svakodnevnom životu. Prilika je ovo da još jednom pokažemo svu svoju solidarnost i osjećaj zajedništva, koje smo toliko puta pokazali. Prilika je da malim gestovima ljudskosti i suosjećanja pomognemo jedni drugima, da se ohrabrimo i osnažimo, da pokažemo odgovornost i samokontrolu.

Kako su naveli naši predpostavljeni da nije bilo lako donijeti odluku o obustavljanju zajedničkih namaza u džamiji, kao što nam nije lako slušati ezan na koji se ne odazivamo.

Ali sada je prilika da muslimani svoje kuće ožive namazom, dovom i učenjem Božije riječi, Kur’ana. Naši domovi su sada naše džamije. Iskoristimo priliku da nadoknadimo vrijeme koje doskora nismo imali da se posvetimo našim ukućanima, našoj djeci i supružnicima.

L. Mi’radž nas uči   da ne gubimo nadu u Božiju milost – „kur’anska je poruka da nadu u Božiju milost gubi samo narod koji poriče istinu i Božije blagodati“.

– Siguran sam da nas, ako uradimo sve što je do nas i ako pokažemo odgovornost za sebe i svijet oko sebe, Milostivi neće prepustiti samima sebi. Mi se u Njega uzdamo i na Njega oslanjamo.

U skladu s instrukcijama nadležnih vlasti, ali i Instrukcijom Islamske zajednice o postupanju u okolnostima vanrednog stanja, u svim džamijama pa tako i u našoj džamiji , džuma-namazu će prisustvovati samo imam, mujezin i članovi džamijskog osoblja .

Lejletul-Mi’radž je noć o kojoj govore i Kur’an i Hadis, a pod ovom odrednicom podrazumijevaju se Isra (ponoćno putovanje od Mekke do Kudsa u Jerusalemu) i Mi’radž (uzdignuće Božijeg poslanika do Sidretul-muntehaa), koji su se dogodili u istoj noći.

Na Miradžu je Poslanik uzdignut na najviše nebo i boravio je u blizini Uzvišenog Gospodara, prekoračivši granicu koju nije dopušteno prekoračiti ni samim melekima. Tu je vidio znamenja koje ljudsko oko nije vidjelo, niti će vidjeti do Sudnjeg dana. Kur’an to potvrđuje riječima:

A vidio Ga je i drugi put, kod Sidretul-muntehaa, kod nje je džennetsko prebivalište. Kad je Sidru prekrivalo ono što je prekrivalo, pogled mu nije skrenuo niti je prekoračio. Vidio je najveličanstvenija znamenja Gospodara svoga.” (En-Nedžm)

Prema povijesnim izvorima, ovaj događaj se zbio u jednom od najtežih perioda Muhammedovog, a.s., poslanstva, neposredno nakon senetul-huzna (godine tuge) u kojoj je Poslanik izgubio dva najveća oslonca, pomagača i zaštitnika među ljudima, h. Hatidžu i Ebu Taliba. Poslije tog gubitka, Poslanik je išao u Taif da tamošnje stanovnike pozove u islam, ali umjesto pristanka protjerali su ga kamenicama i pogrdama. U tim trenucima Poslanik je tražio zaštitu od Najvećeg Zaštitnika i Allah, dž.š., ga je obradovao Israom i Mi’radžom. Cijeli ovaj događaj je precizno izložen i do u detalje objašnjen u brojnim hadisima i povijesnim djelima.

Baš u toj noći, po mišljenju većine islamskih učenjaka, hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, prebačen je u jednoj noći od Mekke do Jerusalema, od Haremi Šerifa – Kabe, časnoga Hrama (Mesdžidul Harām), do Kudsa, dalekoga Hrama (Mesdžidul Aksā), što se naziva isrā. U Kur’anu se veli:

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.(El-Isrā, 1.)

Tada je hazreti Muhammed, alejhisselam, bio imam (predvodnik) u namazu svim ostalim pejgamberima, alejhimusselam, koje je dragi Allah,dz.š., na za nas začuđujući način okupio u džamiji. Nakon obavljenoga namaza, hazreti Ahmed Muhammed Mustafa, alejhisselam, na Buraku je prenesen sa Zemlje do najviših nematerijalnih sfera, što Kur’an oslovljava riječima:

zatim se približio, pa nadnio, – blizu koliko dva luka ili bliže -.(En-Nedžm, 8., 9.)

Ovo Poslanikovo, alejhisselam, uspinjanje na najviše visine naziva se miradž.

U Kur’anu je rečeno da je hazreti Muhammed, alejhisselam, preveden u Kuds. Također, u hadisu hazreti Pejgamber, alejhisselam, između ostaloga kaže:

‘Urridže bī (uznesen sam).

Oba, izuzetno bitna, događaja nisu se desila i nisu se mogla desiti Poslanikovim, a.s., sposobnostima i moćima. Oba događaja desila su se izvan njegove moći i volje. Uzvišeni Allah prvo je “preveo” Muhammeda, alejhisselam, od Mekke do Jerusalema, a potom ga je  uzdigao.

Na Mi’radžu je Poslaniku objavljen propis o namazu koji je, prema njegovim riječima, “Mi’radž (duhovno uzdignuće) muslimana”, a objavljena su mu i tri posljednja ajeta sure El-Bekare.

Po hazreti Muhammedovome, a.s., hadisu, namaz je “mi‘rādžul mu’minīn” (miradž vjernikâ). Kao i Muhammed, alejhisselam, i naše je da budemo spremni, tjelesnom čistoćom, te čistoćom srca i nijjeta (namjere), a naše duhovno uzdignuće dalje ovisi od Allahove naklonosti prema nama.

Allahov Poslanik, a.s., prvo je obavio namaz, a potom je izravno motrio duhovne ljepote. Prvo je prešao dug put, a tek se onda uspeo na neviđene visine.

U naše vrijeme, sve se odvija na jedan veoma ubrzan način, sve je ili “ekspresno” ili “instant”. Ipak, one trajne stvari uvijek zahtijevaju pažnju i strpljenje. Ne može se očekivati da se čovjek “preko noći” uspne do visokih stupnjeva. Niko to nikome ne može obećati jer:

Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovim

i Ibrahimovim: – koji je obaveze potpuno ispunjavao –

da nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi,

i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi,

i da će se trud njegov sigurno iskazati. (En-Nedžm, 36.-40.)

Kur’an nas na ovo često opominje:

A one koji se budu zbog Nas stalno borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je zaista, na strani onih koji dobra djela čine!

(El-Ankebut, 69.)

Za dar bîvanja Božijim prijateljem, potrebni su napor i žrtva. Najisplatniji napor i najkorisnija žrtva jeste namaz, odvajanje vremena namijenjenoga isključivo dragome Allahu. Namaz ništa, na Ovome svijetu, ne može nadomjestiti. Namaz je za nas nužda, kako kaže Uzvišeni:

Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klānjaj i namaz obavljaj – da bi Me se sjetio!  (Taha, 14.)

Pored obaveznih namaza, čovjek se treba truditi kad god može klanjati i dobrovoljni namaz (nafilu), koja nam, ako Bog da, može biti od dvostruke koristi.

Prvo, na Sudnjemu danu može nam uzvišeni Gospodar neki propušteni ili neispravan namaz nadomjestiti klanjanom nafilom.

Drugo, koliko god da smo iskreni i duhovno jaki, svaka naredna nafila može nas još više osnažiti i još nam više mjesto kod uzvišenoga Allaha osigurati.

Lijepo je klanjati u noći kada obilježavamo Lejletul-miradž.

Klanja se dvanaest rekata, a na svakome rekatu prouči se, nakon Fatihe, sura Ihlas (kulhu vallahu Ehad), i to jedan put. Selam se predaje nakon svaka dva rekata.

Nakon posljednjega selama, dakle, kada sklanjamo svih dvanaest rekata, prouči se stotinu puta “Subhānallāhi vel hamdu lillāhi ve lā ilāhe illallāhu vallāhu ekber” (slavljen je Allah, hvala Allahu, i nema drugoga božanstva osim Allaha, Allah je najveći).

Potom se stotinu puta prouči istigfar – “estagfirullāh”.

Onda se stotinu puta donese salavat na hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam – naprimjer “Allāhhumme salli ‘alā sejjidinā Muhammedin ve ‘alā Ālih”.

Hazreti Nāzilī veli da se nakon toga može proučiti bilo koja dova, ako Bog da bit će kabul (uslišana). Dan koji slijedi, ko je to u mogućnosti, treba ispostiti.