IDENTITET IMAMA – Ševko ef. Omerbašić

islamski_centar_mala_1

IDENTITET IMAMA

Postoje brojni islamski dokumenti starijeg i novijeg datuma o imamu kao najstarijoj funkciji, s posebnim naglaskom na njegov identitet. To je pomalo čudno jer se stječe dojam da je pitanje imamskog identiteta još uvijek otvoreno. To bi značilo da ne znamo tko smo iako se osjećamo imamima, iako živimo i djelujemo kao imami i to ne u smislu kao da jesmo imami, nego jer jesmo imami. Teško nam je povjerovati da ni nakon milenija i po još uvijek nije jasno tko je imam i kakva je bit njegove egzistencije. ZačuĎuje i činjenica što se pitanje imamskog identiteta još uvijek stavlja na dnevni red teoloških razmišljanja i rasprava. Ukratko rečeno, povod ove studije je bio otuĎeno stanje današnjeg čovjeka i društva od islama i Islamske zajednice. Konkretnije, ljudi i društvo sve manje trebaju imama i njegove usluge za uspješno oblikovanje života. Zaključili smo da s nama nešto nije u redu, da se moramo preispitati. Shvaćamo li svoje poslanje i svoju djelatnost ispravno, i moramo li ponovo naći odgovor na pitanje tko smo mi i spadamo li takvi kakvi jesmo uopće u sadašnje vrijeme, u današnju civilizaciju? Sva ova i druga pitanja govore da se imamski identitet nalazi u svojevrsnoj krizi. Svaki onaj koji postavlja pitanje tko je on u odnosu prema drugima i kakav ima utjecaj na društvenu stvarnost okoline, taj je pokoleban u svojoj samosvijesti, taj je posumnjao u vlastitu vrijednost.

KRIZA IMAMSKOG IDENTITETA ILI VJERE DANAŠNJEG ČOVJEKA?

Imami i ostali vjerski radnici nerijetko iz svoje samokritičnosti ili poniznosti, a gdjekad i kompleksa manje vrijednosti, jednostrano gledaju na problematičan odnos između islama i modernog društva, između službe imama i modernog čovjeka i društva. Je li moguće adresirati pitanje na moderno društvo i čovjeka sa ciljem da se sazna zašto to društvo misli da ne treba islamsko gledanje na svijet, zašto moderni čovjek misli da može oblikovati svoj život bez prihvaćanja dobara koje mu pruža islam? Prije nego stavimo sebe i svoje imamsko poslanje u pitanje, trebamo analizirati stanje modernoga društva i čovjeka, ne bismo li u njima našli razloge i uzroke otuđenja od islama, Islamske zajednice i imamskog poslanja.

Možda bismo pomoću ove analize došli do zaključka zašto moderno društvo ne treba islam i Islamsku zajednicu jer s njima nešto nije u redu ili se čovjek otuđio od sama sebe, jer je otuĎen od svoga izvornog ljudskog poslanja? Može li se staviti pod upitnik suvremeno društvo smatrajući ga štetnim za uspješan i zadovoljan život čovjeka? Ako bi ova analiza bila točna, a izgleda da jest, nameće se pitanje kako mi imami, naravno i sav muslimanski puk, možemo svojim učinkovitijim djelovanjem doprinijeti da moderni čovjek i društvo izađu iz aktualne moralne i životne krize. Mnogi će se pitati odakle nam tako smiona i pomalo drska tvrdnja? Naravno ta drska tvrdnja proizlazi iz saznanja na osnovi kur’anske objave i teološkog znanja o njoj, to jest iz vlastite vjere. To je razumljivo samo po sebi za imama, teologa, islamskog vjernika. No, ovdje se meĎutim ne pozivamo samo na teologiju i islam, nego na istraživanja pozitivnih znanosti: antropologije, sociopsihologije, sociologije, etike, dubinske i analitičke psihologije, filozofije, literature i umjetnosti. U svim ovim istraživanjima provlači se misao, kao crvena nit, da je današnji čovjek otuĎen od sebe, od ljudske naravi, od istinskih vrijednosti usaĎenih u njegovo biće u potrazi za duhovnom hranom. Simboli tog društva i čovjeka su materijalizam, hedonizam, konzumizam, relativizam i imanentizam.

S područja dubinske i analitičke psihologije dolaze nam dramatični pozivi da je čovjek u dubokoj krizi smisla života i to samo zato što robuje vrijednostima koje su nižeg stupnja nego njegovo dostojanstvo. On je izgubio sposobnost usmjeravanja u nadnaravno, transcendentno, nadvremensko, sveto i božansko. Teško je razumjeti zašto islamski teolozi, mufessiri, fakihi i drugi odgovorni unatoč svih ovih znanstvenih istraživanja s područja društva i psihe, stavljaju naglasak na preispitivanje imamskog identiteta. Čine li to za to da bi profilirali imamsko poslanje što sposobnijim, ili kako smo rekli, jer moderno društvo imamsku misiju smatra statičnom i zastarjelom. Samokritičkim sagledavanjem imamskog poziva ne možemo mijenjati identitet imama u smislu modernog društva i u skladu s potrebama modernog čovjeka. U redovima islamskih institucija ima onih koji bi modernizirali i islam i njegove institucije, i da sve treba prilagoditi potrebama modernog čovjeka. Po njima Kur’an treba demitologizirati, demokratizirati međuvjerničke odnose, dokinuti sve što se ne slaže sa zakonima suvremenog društva. Međutim, kad god se vjera prilagoĎavala potrebama suvremenog čovjeka i društva, tim je više bila irelevantnija za to društvo i za javni život i zbog toga nerijetko zapadala u duboke krize.

UZROCI IDENTITETA

Sa mnogih strana znanosti doznajemo da čovjek često postavlja pitanje tko je on zapravo i zašto je takav kakav je. Povodi za takva pitanja su različiti: ulazak u život zvanja, brak, roditeljstvo, život u miru, pa i sama nadolazeća smrt. Takva pitanja mogu uzročiti i osobne tragedije, neuspjele planove, izgubljenu životnu perspektivu, smrt voljene osobe i drugo. Osobito nesretan i čest povod može biti doživljavanje socijalne smrti. Osobe koje duže vrijeme doživljavaju hladan odnos bliže i dalje okoline, neprihvaćanje njegove ličnosti, sposobnosti, ideja i ideala, takav čovjek osjeća sebe mrtvim, i on jeste u takvoj situaciji socijalno mrtav. U većini slučajeva čovjekov nepromišljeni odgovor na takvu konstataciju glasi: ja sam nitko i ništa. Tko nema samosvijesti o osobnoj vrijednosti, taj nema ni samosvijesti o tome tko je on. Taj čovjek ne samo da je u krizi identiteta, on ga je stvarno izgubio. Posljedice takvog stanja su duboka depresija, praćena sumnjom u smisao vlastitoga života i pomišljanje na najgore. Istraživanja pokazuju da moderno društvo sa svojim strukturama dovodi velik broj ljudi u rečeno stanje. Važnu ulogu u nastanku takvoga stanja ima činjenica da nitko izvan religije, pa ni skup svih znanosti, nema odgovora na pitanje tko je čovjek. Ni filozofija se više ne bavi pitanjima kao što su: odakle smo i kamo idemo, što trebamo činiti, iako su to baš originalna filozofska pitanja. Postavlja se pitanje da li uopće ima filozofije u klasičnom smislu. Današnji se čovjek nalazi u vrlo nezavidnoj situaciji kad je u pitanju problem njegova identiteta i smisla života. Ako je usto i areligiozan, onda mora ostati sam sa pitanjem o identitetu i o smislu života, a to znači sam sa svojom duševnom boli.

Društvo sa svim svojim negativnim utjecajima, ekstremno i diferencirano onemogućava pojedincima da izgrade svoje ja, svijet svoje samovrijednosti. To čini identitet čovjeka, i takav čovjek je sposoban voditi svoj život u skladu sa samim sobom, sa svojim zvanjem i radom. On je neovisan, čvrst i suveren tijekom mijenjanja svih oblika života, unutar svih nepredviđenih događanja u njegovom životu. On zna tko je i zašto je takav. Društvo i okolina ne mogu ga pokolebati. On je zadovoljan svojim životom i sve više vjeruje sebi nego društvenim liderima i tvorcima trendova. Psihoanaliza tvrdi da je identitet normativna kategorija, to jest vrednota koja pripada zrelom čovjeku, s čime se i islam slaže, i koji se razvija u čovjeku sve do njegovog konačnog sazrijevanja, to jest do konačne zrelosti. O mom zrelom identitetu ovisi hoću li biti suveren i autonoman. Čovjek zrelog identiteta ne živi po principu prilagođavanja društvenim normama. On gradi svoj život na principu istine, pravde, poštenja, lijepog i dobrog. Identitet se ne može steći bez konflikta, njegovo ostvarenje je praćeno krizama. Identitet ima dvije razvojne faze, prva je faza stvaranja identiteta, a druga je posjedovanje identiteta. Borba za stjecanje identiteta je oštra i nemilosrdna. Tu nailazimo na brojne prepreke, fizičke i psihičke naravi. Kada izađemo iz te borbe kao pobjednici, možemo se slobodno nazvati čovjekom zdrave samosvijesti, čovjekom jake ličnosti. Ništa ljepše ne može se dogoditi čovjeku pored zdrave samosvijesti i snažne sličnosti. Razvojna i analitička psihologija kaže da se zreli čovjek nalazi u neprestanom stanju napetosti između vlastitog vrednovanja samog sebe i vrednovanja njegovih kvaliteta od strane okoline. Tu je imamski identitet uglavnom u velikoj krizi. Vrlo je malo imama koji su u svom džematu nametnuli model rada po islamskom viđenju. Uglavnom im džemat nameće svoj model islama, ma koliko taj džemat bio intelektualno jak. Upravo zbog toga neki istraživači tvrde da veliki broj imama nije uspio izgraditi svoj identitet.

Kako riješiti napetosti između pojedinaca i društva, u našem slučaju imama i džemata? Znanost nam govori da uglavnom postoje dva postupka u rješavanju tog konflikta. Jedan je put akomodacija, a drugi je asimilacija. Princip akomodacije identiteta kaže da čovjek mijenjanje samog sebe pod utjecajem i pritiskom društvenih procesa i prihvaća kao gotovu stvar, kao da se razumije samo po sebi. Imami pod utjecajem akomodacije plivaju niz vodu pa gdje ga voda odnese, jer misli da treba ići ukorak s vremenom, da treba biti moderan, poslušan duhu i zakonima vremena i društva. Asimilacija kaže da čovjek zauzima stav prema novom iskustvu i ulaže veliki intelektualni napor kako bi te promjene shvatio i učinio ih prihvatljivijim svom načinu života, sukladno svom identitetu. Međutim on ostaje vjeran svom identitetu, ne pliva s masom niz vodu, nego ispituje što je dobro, a što nije dobro u njegovu životu. Što je dobro to prisvaja, a što ne valja odbacuje. Postavlja se pitanje zašto neki reagiraju na promjene akomodacijom, drugi asimilacijom, a treći odbojnošću? Na ta pitanja još uvijek nema konačnog i kvalitetnog odgovora. Neki psiholozi tvrde da se svaki čovjek nalazi od faze do faze u stalnom procesu akomodacije i asimilacije.

ŠTA ČINI IMAMA IMAMOM?

Rekli smo da osobni identitet posjeduje onaj čovjek koji svjesno doživljava sebe na svom životnom putu. Čvrstoći njegova identiteta doprinosi, prije svega, njegova okolina koja mu potvrđuje da je vjeran svome idealu i koji ga zbog toga cijeni i poštuje. Tako je isto i sa imamskim identitetom. Dobro nam je poznato koji put i proces oblikovanja i ostvarivanja imamskog identiteta mora proći svaki kandidat. Nas zanima što čini imamski identitet? I kad možemo reći da je on dovršen i ostvaren? Što razlikuje imama od ostalih vjernika, tako da sa sigurnošću možemo za nekoga reći tko je imam, a tko nije?

Na ova pitanja trebamo teološke odgovore, ne ulazeći u psihoanalitičko pitanje koje pita da li svećenik ima dva identiteta, jedan ljudski, primarni, a drugi imamski, sakralni identitet. Iz perspektive psihoanalize može se postaviti pitanje što biva s mladim čovjekom koji se odlučio za imamski poziv? Na to pitanje još uvijek nemamo pravog odgovora, ali ga imaju svi oni koji su se odlučili za taj poziv, kao i teologija u svom islamskom razmišljanju. Po meni jedno od najvažnijih pitanja u našem imamskom pozivu jest; što nas imame razlikuje od običnih vjernika? Traganje za odgovorom na ovo pitanje izaziva u nama veliki nemir, pa čak i krizu imamskog identiteta. Masa mladih imama, svršenika medresa i islamskih teoloških fakulteta napustilo je svoje službe. Naročito je kriza bila žestoka za vrijeme komunističke vlasti, a ni danas nije malaksala. Od oko 400 svršenika Zagrebačke Medrese svega njih desetak je odlučilo prihvatiti se imamske misije. Da li vjernici smatraju imame svetim osobama, da li imama treba poštovati ne kao moralnu, nego kao duhovnu osobu? Smatraju da je on, unatoč što nije sveta osoba po islamskoj teologiji, bliži Bogu od običnih vjernika. Moderni čovjek jedva da nešto može shvatiti o položaju i funkciji imama, dok imam jako dobro shvaća položaj i funkciju vjernika jer to mora i sam biti. To teško može shvatiti čovjek koji nema duboke vjere. Na žalost znademo da današnji čovjek nije u stanju to shvatiti jer je današnja civilizacija izgleda izgubila sluh za sveto i Božansko. Današnje društvo je orijentirano na empirijsku stvarnost, samo na tvrde i opipljive činjenice i na znanstveno iskustvo kao jedini izvor spoznaje. Bitne istine vjere teško je prikazati rječnikom današnjeg društva bez opasnosti da ne izgube pravi smisao i sadržaj. Pokušaj desakralizacije imamskog identiteta je pokušaj eliminiranja iz svijesti ljudi razlike između profanog i sakralnog, i to u korist profanog. Po mome mišljenju pogrešan je pokušaj islamizacije današnjih muslimana jer on teži modernizaciji. Pokušaj modernizacije vjere i islamske zajednice nisu donijeli željene rezultate. Naprotiv, ideološko ozračje u kome imam živi i djeluje izazov je za njegov identitet. On je u napetosti između prihvaćanja i odbijanja njegova identiteta od strane okoline. U toj situaciji može se lahko uzdrmati imamski identitet i otjerati ga u duboku krizu.

IMAM ZA 21. STOLJEĆE

Ako prihvatimo činjenicu da su imami kao glavna vjerska lica u islamu bili od njegovog samog početka najvjerniji tumači Božje riječi, onda su oni na neki način sustvaratelji onoga što zovemo ummet, a to ne ide bez inicijative, originalnosti, maštovitosti i promjene. Za tu stvaralačku izazovnu novost i akciju traži se vjera i stalni dosluh i kontakt s događajima oko nas. Do sada, čini nam se, reagirali smo na dogaĎaje koji su se već dogodili kao što su sekularizacija, manjak vjere, slab odziv namazima i vjerskim svečanostima, formalizam i drugo. Sve je to kasno liječenje. Promjene bi se morale ranije dogoditi. Reagiranje na događaje su uglavnom pasivna, a trebala bi biti aktivna. Imami su pomalo deprimirani jer im se čini da je njihov trud poput Sizifovog, guramo kamen uzbrdo da bi se s vrha strovalio nizbrdo i tako ponovo. Mi plodove svoga rada nikako da dočekamo. Ma koliko se trudili slabo vidimo rezultate svoga mukotrpnog rada i naviještanja Božje riječi. Mi imami moramo shvatiti da smo sijači koji ne moramo dočekati žetvu. Bog znade da naš posao nije uzaludan, makar se takvim mnogima činio. Da bi vjernici pomogli imamima i sami se moraju potruditi oko naviještanja Božje riječi. Imami su uistinu važni ne samo zato što čine ono što čine, nego i zato što jesu to što jesu – imami! Svatko iz okolice imama znade da njihova misija nije nimalo lahka. Oni se moraju mnogo čega odricati u svome životu.

Stare će vjernike u džamijama naslijediti mlađe generacije, ali manje je vjerojatno da će naslijediti i prihvatiti i njihovu vjeru. U tome je uloga imama presudna. Već smo jednom rekli da imami kad dolaze u džemate imaju svoje modele rada ili im džemat nameće svoje. Islamska zajednica je uspjela u posljednjih dvadesetak godina nametnuti imamima potrebu jačeg interesa prema novim vjernicima. Borba za nove vjernike postala je imperativ Islamske zajednice, i to je prva i najveća imamska obaveza. Vjeronauk u školama i mektebima ima zadatak da što više novih prigrle vjeru i budu obuhvaćeni aktivnostima Islamske zajednice. Boli nas kad nakon vjeronauka u školama i mektebima vjeroučenici rjeđe posjećuju Islamsku zajednicu i džamije. Ali još jednom ponavljamo da nije nužno da u ovom životu požnjemo ono što smo posijali. Imami dvadeset prvog stoljeća trebaju bogatiti zajednicu ne mladim vjernicima, nego novim ljudima. Oni moraju hodati i izvan džamija i mesdžida i tražiti novog čovjeka, jer onaj koji hoda može učiniti pogrešan korak, za razliku od onoga koji stoji i koji nikada ne griješi, ali nikada ni ne doprinosi zajednici i vjeri. Imam ne smije biti ni dalek ni preblizu ljudima. Krilatica koju nerijetko čujemo od nekih muslimana kad kažu Ja vjerujem Bogu, ali ne vjerujem imamima, pogubnija je od ateizma. Imami su okosnica vjere i zato dugo traje njihov časni poziv i bez njih je teško zamisliv islam ma koliko to nama izgledalo preuveličano. Na stotine puta smo se uvjerili da one sredine u kojima nema imama nema ni islama. Imam u 21. stoljeću mora biti vrhunski obrazovan kako bi mogao odgovoriti na sve izazove u promjenama društva koje su neminovne, ali i više od toga, mora imati snažnu vjeru i čvrstu volju za svoj poziv. Do sada se vjerovalo da se i vjera mora mijenjati i prilagoĎavati duhu vremena. Ne treba li se i društvo ne mijenjati, nego prilagoĎavati vjeri ako želi rješavati svoje nagomilane probleme. Ne jednom smo se uvjerili da se promjenama ne rješavaju problemi nego se još više množe.

Ševko ef. Omerbašić