Jedna riječanka učesnik marša mira (zapis sa marša 2011.g.)

d1b68ba8aeb256903c7bb88d253ce1f5mars mala

Zapis sa Marša mira 2011.

 

Gledam jednog Bošnjaka. Mlad je. Ne bih mu dao više od dvanaest, trinaest ljeta. Gledam ga kako u koloni od nekoliko hiljada sebi sličnih, na Maršu mira, gazi po podrinjskim puteljcima i vrletima. Na njemu torba, u torbi komad hljeba i koji gutljaj vode, pod torbom čista i nevina dječačka duša, u duši čelična volja i odlučnost da izdrži svu teškoću časnog puta. Ne razumije on, na licu mu vidim, ne zna što ide tim stazama. Ne shvata on da svojim sitnim koracima možda korača po kostima svojih vršnjaka. Nije on kadar promisliti kako se kapi njegovog znoja, možda, negdje u zemlji sastaju sa kapima krvi njegove generacije koja je, ne tako davno, tuda hodila. Ne shvata taj mali dječak puno toga ali sluti nešto veliko. Čas je nasmijan kao da je zavirio u kutak Dženneta i tamo ugledao mnoge dječačke duše, čas je ozbiljan kao da se i sam suočava sa julom 1995., a čas je zamišljen kao da posve razumije sve.

mars-mira-2011

Gledam drugog Bošnjaka. Ovaj je stariji. Reklo bi se, pravi momak. I on hodi dostojanstveno, gordo, prkosno, gotovo inatljivo a, opet, nekako mehko i obazrivo kao da se boji zemlju da ne uvrijedi. Malo-malo pa obriše čelo, pihne koji gutljaj, malo odahne i ode dalje. Gledam, onda, trećeg Bošnjaka. Njemu je preko šezdeset, a ima ih takih mnogo. Jedan, iz Kalesije je, ide skroz bos, drugi se poštapa ali ide, trećem govore da odmori a on nimukajet. Gledam tog Bošnjaka. On se urijetko nasmije i to samo onda kada prospe svoj pogled po podrinjskim livadama i ugleda silnu mladost što no kroči tuda.

srebrenica_5_(610_x_406)Gledam četvrtog Bošnjaka. Nekako mi se doima posebnim. Prevalio je, čini mi se, pedesetu. Znam da je u njemu nešto što me tjera da promuhabetimo. Veli, Jakub mu ime. Pitam je l’, k’o i ja, prvi put na Maršu. Klima glavom, oklijeva. Veli, faktički jest a ustvari nije. Ov`da je, kaže, prije šesnaest godina kročio ka slobodi. Danju bi bio začahuren u lišće i šušanj a noću bi, poput najopreznije srne išao naprijed. Naprijed u nepoznato. Jeo svakojake trave i lišće a ”sladio se” puževima, a i to samo kad mu se posrećilo. Sahat vremena sam išao uz Jakuba.

srebrenica_4_(610_x_406)

Gledam, onda, u koloni i vrijedne Bošnjakinje. Ima ih sa mahramama na glavi a i bez njih. Ima ih mladih djevojaka, gotovo djevojčica, a i onih što bi im majke, pa i nene mogle biti. Ima ih skoro k’o i muških. Gledam i one iz drugih zemalja. Ima ih iz Turske, Danske, Francuske, Italije, Njemačke, Australije, Amerike… Svi oni, uglavnom šuteći, koračaju kao da i sami ne mogu vjerovati da je moguće da čovjek može natjerati čovjeka da poput divljači hrli za životom. A, eto, može. Gledam, onda, označena mjesta na kojima su bile masovne grobnice. Iz jednih izvađeno trideset, iz drugih sto trideset, iz trećih tristo skeletnih ostataka naših Bošnjaka. Duž puta gledam neznane mezare, ostatke obuće i odjeće naše neznane braće i sestara, Bošnjaka i Bošnjakinja, dječaka i djevojčica, deda i nena.

Gledam usput i Bošnjake koje ne vidim i ne znam. To su oni koji podigoše desetke hair-česama, odmah uz staze kojima kolona maršira a pred duše svojih umrlih. Stotine i hiljade žednih grla pije s tih česama i blagosilja sahibije koje ih podigoše. Gledam i vrijedne Bošnjake i Bošnjakinje koji ne bijahu na Maršu mira ali nas, putnike namjernike, kao pravi domaćini dočekaše raširenih ruku. Pružiše nam šolju vode, fildžan kahve, rezu lubenice. Pružiše nam svu svoju ljubav i pažnju. Pružiše nam najljepši svjetski osmjeh u znak radosti i dobrodošlice – onaj bošnjački. Pojedini su, da bi se mi, musafiri, okrijepili potrošili cijelo malo bogatstvo. Ali, ako je po mojim i dovama hiljada musafira, Allah dragi će to bogatstvo, ne samo vratiti nego i ustostručiti.

srebrenica_3_(610_x_371)

Gledam džamije i munare. Neke su posve uočljive i ponosno vinute ka nebu. Druge se, opet, stidljivo pomaljaju iza gustog rastinja, a sve su nekako ozarete, sretne i radosne što nam mogu barem jedan dan pokazati svoju ljepotu i pustiti nas u svoju hladovinu. Gledam tako i jednog Holanđanina. Veli kako je tu da bi bar malo saprao ljagu sa svoje zemlje. Nisam siguran da mu uspijeva ali je zavrijedio jedno toplo i ljudsko ”Hvala”. Gledam i našu vrijednu vojsku. Krepki i čili momci, k’o kakve nevjeste. Ništa im nije mrsko i ništa im nije teško. Gledam vedro nebo, okićeno hiljadama zvijezda dok se na goloj ledini, zajedno sa okupljenom masom, pokušavam sastaviti sa snom. Obraz i savjest Bošnjaka Srebrenice, Bratunca, Milića, Zvornika, Vlasenice, Višegrada čista je baš kao i nebo koje gledam.

Gledam, onda, a već polahko silazimo ka Potočarima, masu koja nas dočekuje, počevši od majki kojima se srce od boli cijepa pa do onih koji su došli da se uslikaju kako bi slijedećih dana krasili naslovnice novina. Gledam, a već smo ušli u kompleks mezarja, šest stotina i trinaest zelenih tabuta. Svi isti i sve ih miluju ruke najbližih shrvane istom boli i tugom. Vidjeti to a ne zaplakati ili barem osjetiti vrtoglavicu ili drhtavicu je nemoguće. Da insan vidi šest stotina i trinaest mrtvih mrava osjetio bi nelagodu i gnušanje. Gledam 11.jula, gledam i slušam silne velike riječi podrške majkama Srebrenice. ”S vama smo i uvijek ćemo biti”, ”Imate našu punu podršku”, ”Vaša bol je i naša bol”.. I sve se to tako lijepo kaže i zvuči a koji sahat poslije Srebrenica utone u svoju tamu i zaborav mnogih. A majke? Ko njih pita kako im je.

Gledam u okupljenoj masi dedu kako zadnjim atomima snage, uslijed nesnošljive vrućine, uzima abdest i priprema se za klanjanje dženaze.Gledam Bošnjakinju, majku, koja danas sahranjuje i posljednjeg, četvrtog sina. Roni suze i sve hoće za sinom da u kabur uskoči. Gledam a grudi se stežu i riječi sve sporije klize na papir. Gledam a dušu mi ispunjava bol ali i radost a sve zbog onoga što sam gledao. Bol je gdje god sam gledao ali i radost. Muka i slast idu ruku pod ruku. Bol je doživjeti Marš mira, a meni to bijaše prvi put, gledati i pohoditi sve te staze smrti i užasa. Radost i olakšanje je gledati kako tim istim stazama danas korača naša mladost koja ne želi osvetu niti bilo čiju smrt. To je mladost koja samo želi dostojanstven život sebi i svakome. To je mladost koja je naš ponos i dika ali i naša svijetla budućnost.

(www.rijaset.ba)

Hajrudin Mujkanović