Međureligijski susret u Dramlju

683982669498821a1ba8c41fb0cddffeDRAMALJ MALA

U Dramlju je jučer, 08.04.2011. godine održan međureligijski susret a na poziv Župnog ureda i pastoralnog centra u Dramlju na čelu s gospodinom msrg. Dinko Popović i župnikom Dramlja i Jadranova o. Markom Stipetić koji su ujedno bili organizatori međureligijskog susreta. Tema zajedničkog susreta bila je “Islam – izazov vremena i susret civilizacija”. Na međureligijskom susretu u ime Medžlisa Islamske zajednice Rijeka nazočni su bili, glavni imam riječki Hajrudin ef. Mujkanović i imam Hidajet Hasanović. Nakon pozdravnih riječi dobrodošlice, između ostalog, na temelju naznačene teme u uvodnom izlaganbja u ime MIZ Rijeka prisutnima se obratio Hajrudin ef. Mujkanović ukratko prisutne upoznao sa aktivnostima Islamske zajedenice Rijeka te njenom  kontinuitetu u gradu Rijeci. Nakon uvodnog govora gčavnog imama Hidajet ef. Hasanović je održao petnaestminutno predavanje na zadanu temu.

__________________________________

Uvaženi domaćini večerašnjeg našeg zajedničkog susreta, gospodine msrg. Dinko Popović, gospodine župniče Marko Stipetić, cijenjeni prisutni… Moj večerašnji zadatak je vrlo zahtjevan i naznačena tema Islam – izazov vremena i susret civilizacija ne dozvoljava u kratkom vremenu detaljnu razradu, nego zahtijeva veću elaboraciju i znanstevni pristup naznačenom modulu. No, pokušat ćemo barem otvoriti neke vidike i pitanja koja se tiču islama u Europi i odnosa sa svojim sugrađanima kršćanima. Odabrali smo tri podnaslova koja će, nadam se, biti zanimljiva i koja je pojasniti neke nedoumice.

  1. Kako povijest svjetskih religija čitati pogledom kontinuiteta?
  2. Povijest kao zamka za međureligijski dijalog
  3. Kršćanstvo i islam danas – opasnost monizma identiteta

Kako povijest svjetskih religija čitati pogledom kontinuiteta?

Pretpostavljam da vas je Balkan do sada privlačio kao europski region koji već jedan milenij posvjedočuje intenzivnije susrete kršćanstva, judaizma i islama. Zašto često negativna konotacija Balkana? Da li se jedan od uzroka takvih negativnih karakterizacija Balkana nahodi u činjenici što se autohtoni islam u Evropi tako osebujno zakorjenio i iskazao upravo na Balkanu? Da li bi Balkan bio na takav način teorijski ocrnjivan da u njemu ne žive muslimani, koji su tamo i u prošlosti i danas intenzivno primjetni u demografiji, geografiji, povijesti, kulturi i civilizaciji? To su pitanja na koja ne moramo sada davati odgovore, ali dok budemo tragali za odgovorima pratit će nas sumnje i zebnje. Pa ipak, s obzirom na to što će se vjerovatno događati tijekom XXI stoljeća na Mediteranu i Evropi, Balkan je iznimno važan region, on je jedna žila europske zemlje koja će posigurno u godinama europskog mira uroditi dobrim plodovima. Ako nas ideolozi globalizacije ne obmanjuju, sama globalizacija bi trebala (pri)pomoći širenju svih tradicionalnih vjera svim stranama na zemlji. Baš kao ni Mediteran, ni Balkan nije područje obilježeno prevalentno jednom vjerom. K tome, područje Balkana je prostrani zavičaj domaćih i stoljećima autohtonih pravoslavnih, katoličkih, islamskih i, mjestimice, jevrejskih mikrokultura. Uz gorka iskustva sukoba i rata, ne treba zaboraviti ni duga razdoblja mira. Posebno je zanimljivo analizirati postojanje međuvjerskog mira, suradnje i tolerancije u onim periodima kad su Balkanom vladale velike imperije. Do nemira među različitim vjerama i vjernicima na je dolazilo onda kad su imperije slabile, ili kad su – povremeno – imale segregacijski odnos i tretman prema onoj religiji koja nije bila religija njihova dvora, krune, kralja, sultana, imperatora… U današnjoj državnoj usitnjenosti Balkana dio odgovora zašto najveći broj naroda i zemalja Balkana danas želi integriranje u Europsku Uniju, jer u njoj vide jednu suvremenu imperiju (iako je ona, srećom ili nesrećom, bez krune, cara, kralja, imperatora, sultana). Posvuda se nadamo da će Europska Unija svojom širinom i prostranstvom donijeti šanse za mir ne samo kršćanima već i muslimanima, šanse za pravno i zakonito stanje za sve ljude i narode, za sve vjere, za sve vjernike i nevjernike. Naravno, ovaj moj optimistički pogled vrijedi samo ukoliko na regiju gledamo rukovođeni filozofijom kontinuiteta. Ako li, pak, na religije pogledamo rukovođeni čitanjem ili viđenjem njihovih povijesti u diskontinuitetu, nema toga tko će nas spriječiti da, kao najgori ksenofobi, počnemo jedne vjere proglašavati ‚došlim‘, a druge ‚domaćim‘, jedne kulture neeuropskim a druge europskim, itd. Svaki prostor na kojem su se susretale tradicionalne svjetske religije, judaizam, kršćanstvo i islam, nije gubio već je intenzivno dobijao na bogastvu svoga duhovnog kontinuiteta. Ti su se kontinuiteti (judaistički, kršćanski, islamski…), po prirodi stvari, međuse nastavljali, među sobom su stvarali prelazne akulturacijske prostore i sinkretizme, te potom nadopunjavali.

Govoreći posve metaforički, prostor koji je judaizam obilježio prekjučer, još više je dobio na svom duhovnom kontinuitetu sa jučerašnjim dolaskom kršćanstva, i sa današnjim dolaskom islama. Ali jednako tako, ko god na Balkan, Mediteran i Europu gleda očima kontinuteta nikada neće tvrditi da je jevrejsko prekjučer prestalo, niti će tvrditi da su prestali postojati i trajati kršćansko jučer i islamsko danas! Naime, zadaća je miroljubivih ljudi da promoviraju koegzistenciju različitih vremena na jednom prostoru, te različitih prostora ili strana svijeta u jednom vremenu. Povijesno se pokazalo da nastanak kršćanskog istoka nije značio iskorjenjivanje jevrejskog istoka, kao što ni muslimanski istok nije iskorijenio jevrejski ili kršćanski istok. Također, isto bismo mogli ili trebali kazati i za jevrejski, kršćanski i islamski zapad. Tradicija islama nije činjenica diskontinuiteta, već kontinuiteta, baš kao što i tradicija kršćanstva u Egiptu, Siriji, Iraku, Libanu, itd. nije činjenica diskontinuiteta, već kontinuiteta. Taj je kontinuitet ugrađen u velikom broju stoljeća, baš kao što su i brojna stoljeća ugrađena u taj svekoliki i osebujni kontinuitet. Ono što definitivno razara tradicionalne i religijske prostore i kontinutete one neprolazne Europe i Mediterana (pa i svijeta općenito) jesu ustanci i pobune protiv granica koje su Biblija i Kur‘an priznali čovjeku i čovječanstvu. Neke od tih granica su: Muško je muško, a žensko je žensko! Porodica i brak su nužni za harmonično potomstvo! Svi imaju pravo na prirodno rađanje, na oca i majku! Svi imaju pravo na integritet svoga lica i sopstva. Svi imaju pravo na dostojanstvenu smrt, itd. Na dostojanstvenoj obrani ovih načela mogu biti saveznici svi tradicionalni muslimanski i kršćanski vjernici. To njihovo savezništvo biće na dobro i svih drugih vjernika, pa i svih nevjernika. Dok smo pod opsadom strašnih oružja, koja su najveći diskontinuitet čovječanstva i koja mogu planetu Zemlju uništiti kao jednu nebitnu sitnicu, imamo li mi danas ikakve šanse da osiguramo pravo glasa ovim biblijskim i kur‘anskim granicama darovanim čovjeku?! Mislimo da je danas daleko značajnije da se, u dobu mašine i ozonskih rupa, u dobu pobune same prirode protiv čovjekovih djela iz industrijske revolucije, počnemo zanimati takvim vrstama diskontinuiteta.

 Povijest kao zamka za međureligijski dijalog

Neću se ovom prilikom baviti poviješću, ni dalekim kao ni proteklim prostranstvima vremena, gdje svi, i kršćani i muslimani, mogu s podjednakim pravom i validnim dokazima pronaći svoja dobra i loša stoljeća, svoja dobra i zla lica. Tko stalno boravi i stanuje u prošlosti izložen je opasnosti da se ophodi sa svojom poviješću kao slavnim dobom, iako često nije ni svjestan da ga je koncipirao proricanjem unatrag, u prošlost. Selektivno čitanje povijesti česta je stupica u razgovoru među različitim ljudima, ta je stupica možda i najopasnija po današnje razumijevanje među religijama i različitim vjernicima, posebno u Europi i na Zapadu, zato što su Europa i Zapad današnja vojna, ekonomska, kulturna, civilizacijska… žila kucavica svijeta. Baš iz razloga svoje ogromne svjetovne moći Europa i Zapad danas su najodgovorniji za mir u svijetu. U današnjoj eri globalizacije, za koju se tvrdi da otvara sve strane svijeta svim ljudima i svim religijama, posebno je opasno neodgovorno posezanje za poviješću i povijesnim pravima. Ako se svi žele otvoriti spram svih drugih, da li će im u toj nakani zasmetati njihove posebne, zasebne (mikro)povijesti koje često nisu bile globalne, već su se zbivale na malom prostoru? Kad je posrijedi religijska geografija našeg europskog kontinenta, reći ću samo to da svojim porijeklom kršćanstvo i islam ne dolaze u Europu iz Europe. Njihova je pradomovina i njihov korijen u semitskom blisko-istočnom trokutu između Crvenog Mora, Jeruzalema i Meke. Odatle su oni došli u Europu na manje ili više slične načine: širile su ih domaće ili osvajačke imperije, širili su ih njihovi misionari, također su ih širile i njihove kulture, civilizacije, filozofije. Kad je posrijedi naš europski kontinent, podsjećam vas da je Bizantska imperija (pri)pomogla širenju pravoslavlja, Osmanska imperija je (pri)pomogla širenju islama, ali i demografskom širenju pravoslavnih naroda, kao i jevrejskih kolonija. Uzimajući npr. u obzir samo nama najbliža stoljeća, Austrijsko carstvo, te kasnije Austro-ugarska pripomogli su širenju i stabilnosti katoličanstva, itd. Nikoji vjernici u Europi (a što se toga tiče ni drugdje u svijetu), ni jevreji, ni kršćani, ni muslimani, nisu mogli širiti svoje poglede na Onaj svijet bez blagodati i sredstava Ovoga svijeta, ma koliko Ovaj svijet bio prolazan, a Onaj vječan! Svatko ima svoje periode kada nije mogao odoljeti dražima zlatnog teleta, bez obzira koliko nas naše svete knjige svjetovale da je zlatno tele prokleto i pogano! Sve ovo govorim iz mnogih razloga, ali jedan razlog izdvajam, i držim ga posebnim: mi muslimani osjećamo zebnju kad god čujemo pokliče da se Europa kao megadržava treba definirati kao isključivo i ekskluzivno kršćanski kontinent! Ispravno je kazati: Europa je i kršćanski kontinent, ali ne samo to. Jer, Europa je i jevrejski kontinent, i muslimanski kontinent! Europa je i sekularni kontinent, itd. Maloprije smo govorili o zajedničkoj egzistenciji jevrejskog, kršćanskog i islamskog istoka. Jednako tako stvari stoje i kad je posrijedi zapadna strana svijeta. Danas svi trebamo uložiti napore da sintagma judeo-kršćansko nasljeđe dobije i svoju treću sastavnicu: judeo-kršćansko-islamsko nasljeđe! Samo tako ćemo biti pravedni prema našoj zajedničkoj budućnosti. I samo tako ćemo priznati ono što je doista bilo stoljećima s obje strane Mediterana.

Kršćanstvo i islam danas – opasnost monizma identiteta

Dolazimo do važnog pitanja, pitanja o identitetu ili identitetima. Dopustite mi malo ležernosti kako bih objasnio poglede o tome. Razmišljanje o mnoštvu identiteta važno je u kontekstu susreta, dodira i sukoba povijesnog kršćanstva i islama. Označavanje ili reduciranje nekoje grupe ili nekog naroda na samo jedan identitet jeste nešto najgore što može pohoditi tu grupu ili taj narod. Jedan isključivi identitet često jeste nečije žigosanje! Muslimani u Europi, evropski muslimani, baš kao i kršćani na afričkoj i azijskoj strani Mediterana, imaju nekoliko međuse dopunjavajućih identiteta. Kao što tamo nije dobro gledati kršćane samo kao isključivo kršćane, tako nije dobro gledati ni muslimane u Europi samo kao muslimane!

Zadržimo li se na muslimanskom pitanju danas u Europi, ima mnogo toga što se može zamjeriti i samim muslimanima. Naime, mnoštvo je muslimanskih udruženja, foruma i institucija koja u svojim djelovanjima sebe identitetno afirmiraju jedino kao muslimane. To nije samo po sebi loše ako se afirmira univerzalizirani islam, ili ako se u krugu zavičajnih društava na prijemčiv način pokazuje bogatstvo zavičajnih, narodnih, pa čak i tribalnih mikrokultura koje su prožete islamom. Međutim, kao što ne stoji tvrdnja Europa jednako je kršćanstvo, zato što kršćanstvo svojim univerzalizmom nadmaša Europu, ali i zbog činjenice da ima i postoji građanska Europa, sekularna Europa, Europa regija, itd. na isti način nije dobro da muslimani u Europi ističu samo svoj islamski identitet, a da ne razvijaju i druge identitete. Politički gledano, postoji demokršćanska Europa, liberalna Europa, socijaldemokratska Europa, ponegdje nažalost ima i pritajenih segmenata fašističke Europe, itd. Za muslimansku manjinu zapadna Europa, kao njihova ne samo migracijska šansa, jeste prostor gdje muslimani mogu razviti svoje autohtone europske političke identitete, kulturne identitete, svjetonazorske identitete, i slično. Te identitete mogu razvijati i dijeliti u saradnji sa Europljanima drugih vjera, svjetonazora, itd. Demokratska i građanska Europa nije opasnost po muslimanske identitete sve dok sami muslimani prihvataju takvu Europu kao svoju domovinu, sve dok prihvataju njene države kao svoje države, dok prihvataju njena građanska prava i slobode kao svoja vlastita građanska prava i slobode, itd. Mnogi identiteti muslimana i kršćana ne poklapaju se sa vjerskim i religijskim identitetima, ali ih ne skrnave i ne negiraju.

Mnoštvo identiteta su šansa za zajedničko sudjelovanje ljudi različitih vjera, kršćana i muslimana, na primjer. Na kraju, rekao bih da će dijalog islama i kršćanstva u XXI stoljeću biti možda najvažnije svjetsko pitanje. Te dvije svjetske religije planetarno sačinjavaju jednu cjelinu, njihovi su vjernici izmiješani, često žive u zajedničkim društvima. Pokazalo se da se društveni obrasci za miroljubivu koegzistenciju različitih ljudi i naroda, i različitih vjernika i nevjernika, ne mogu uzimati iz davne prošlosti. Prošlo vrijeme je kao izmuženo mlijeko, ne može se više vratiti u vime. Danas je potrebno raditi na domišljanju novih obrazaca suživota. Europski demokratski razvoj nakon 1945. godine može biti dobar uzor društvima i državama na Bliskom istoku koja imaju muslimansku većinu. S druge strane, čovječanstvo se danas u velikom broju odaziva porukama islama i kršćanstva. Ni u dobu tehnike Boga ne može odmijeniti ništa, ni moćno nuklearno oružje, ni sveopća medijska planetarizacija, ni obećanje o resursima koji se mogu dobiti kloniranjem. Svjetski mir danas svoje resurse mora potražiti i u porukama islama i kršćanstva. Otuda teška i plemenita zadaća tumača islama i tumača kršćanstva da temeljne poruke svojih vjera ponude miroljubivo, da u njima afirmiraju princip mira i ljudskog dostojanstva.

Zahvaljujem se na pozornosti i iskoristio bih priliku da se u ime Medžlisa Islamske zajednice Rijeka zahvalim organizatorima ovoga skupa i vjerujem da ćemo u dogledno vrijeme jedan ovakav skup organizirati u Islamskom centru Rijeka koji je u završnoj fazi gdje ćemo imati bolje uvjete za rad i organizaciju zajedničkih susreta.

 H.H.