Mirza ef. Mešić – Kuran o ratu i nasilju

Islamski centar rijeka mala

1-718x446-600x373

 

Djelovanje pojedinih terorističkih grupa ne može se dovoditi u vezu sa svakom muslimanskom grupom i zajednicom u svijetu, a ne zaboravimo ni to da danas ne postoji veći svjetski grad u kojem ne živi organizirana islamska zajednica. Velika većina muslimana želi miran suživot sa svojim susjedima nemuslimanima. Međutim, zbog djeovanja određenih ekstremističkih i terorističkih grupa, nažalost,  među nemuslimanima se neopravdano pojačava sumnja  u njihove iskrene namjere: da žele živjeti normalnim životom, da žele raditi i zaraditi, školovati svoju djecu, putovati preko granica bez sumnjičenja i pretresanja. Nema sumnje da muslimani žele normalan život, kao što uostalom nastoje svoju vjeru, časni islam, sačuvati, živjeti i na najbolji je način drugima prezentirati, što danas predstavlja najveći mogući džihad.

Nasilje, nered, prolijevanje krvi dovode se u vezu s ljudskom vrstom, odnosno s čovjekovom prirodom i prije njegova stvaranja. Prema kur’anskom kazivanju o stvaranju čovjeka, u trenutku kada je Bog Stvoritelj obavijestio duhovni svijet meleka i džina/anđela i demona da će čovjeka, kao svoje krunsko stvorenje, postaviti za  namjesnika (halifu) na zemlji,  oni (meleki/anđeli) zabrinuto su upitali Stvoritelja hoće li to Zemljom upravljati biće koje će na njoj krv prolijevati i nered činiti?! U Kur’anu čitamo: A kada Gospodar tvoj (Muhammede) reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!’  – oni rekoše: ‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo’. On (Allah)  reče: ‘Ja znam ono što vi ne znate’.  ( El-Bakara, 30)Iako u daljnjem kur’anskom tekstu podsjeća meleke da čovjek ima kvalitete koje oni kao duhovna bića nemaju, kao što je mogućnost imenovanja ili definiranja pojava i stvari, odnosno mogućnost permanentne spoznaje i napretka u otkrivanju tajni Svemira, mogućnost činjenja najplemenitijih djela, Uzvišeni Allah nije demantirao njihov opis čovjeka kao bića sklonog nasilju, upotrebi sile, prolijevanju tuđe krvi i činjenju nepravde.O tome svjedoče i Ademovi/Adamovi sinovi Habil/Abel i Kabil/Kajin o kojima govori Kur’an. Rođena braća, prva generacija čovječanstva na Zemlji, a već je do izražaja došla ljudska slabost, sklonost nasilju i neprijateljstvu. Zbog zavisti i ljubomore, Kabil je ubio rođenog brata Habila. U Kur’anu čitamo: I ispričaj im (Muhammede) o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: ‘Sigurno ću te ubiti!’ — ‘Allah prima samo od onih koji su dobri’ — reče onaj. ‘I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike’. I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. ‘Teško meni!’ — povika on — ‘zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!’ I pokaja se. (El-Ma’ide, 27-31)
Od Ademovih sinova, naših praroditelja, prvih ljudi na Zemlji, pa do danas nasilje, sila, nepravda i rat ostali su konstanta u rastu i razvoju čovječanstva. Drugačije, nažalost, neće biti do kraja ovoga svijeta. O tome nam sveta Knjiga islama govori u sljedećem ajetu/stavku u kontekstu Ademova/Adamova izlaska iz Dženneta/Raja:   ‘Izlazite’ – reče On (Allah) – ‘jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati. Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti’ – reče On (Allah). (El-A’raf, 24-25)
Kur’an u različitim kontekstima spominje nekoliko vrsta nasilja koja se tiču čovjeka. Prvo i najveće nasilje ono je koje čovjek čini prema svome Stvoritelju, odnosno prema samome sebi, koje je ujedno najteže i s najpogubnijim posljedicama.  Iskrivljavajući iskonsku vjeru u Jednoga Boga, pripisujući božanske osobine i kvalitete nečemu ili nekomu drugomu mimo Bogu Jednome, čovjek čini nasilje i nepravdu nad svojom dušom, remeteći kozmički poredak. Druge vrste nasilja one su koje čovjek čini prema drugim ljudima, ali i prema životinjama, biljkama i cijeloj prirodi.[1] Poput Staroga i Novog zavjeta, Kur’an spominje mnoge Božje poslanike koji su ustajali protiv nasilja nad vjerom i nad čovjekom, boreći se protiv nepravde, nemorala, nasilja nad slabijima. Nakon što bi iscrpili sve metode lijepog uvjeravanja, poslanici su se prema Božjoj naredbi koristili silom da bi se suprotstavili većem nasilju. Musa/Mojsije kao mladić ubija jednog Egipćanina, braneći pripadnika svog židovskog naroda. A kao poslanik naređuje da se iz njegova židovskog naroda ubiju svi oni koji su sudjelovali u obožavanju “zlatnog teleta” umjesto Jednoga Boga:

I kada je Musa rekao narodu svome: ‘O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i jedni druge poubijajte. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv’.  (El-A’raf, 46-47) Jusufova/Josipova braća pokušavaju ubiti Jusufa bacajući ga u bunar. Davud i Sulejman/David i Solomon, otac i sin, odabrani Allahovi poslanici u svojoj su se misiji morali koristiti silom, organiziranom vojskom da bi uspostavili Božji zakon i red na zemlji. U Kur’anu čitamo: I kad nastupiše prema Džalutu/Golijatu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!’ I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud/David ubi Džaluta/Golijata, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima. (El-Bekara, 250-251)

Nerijetko je i sam Gospodar svjetova  intervenirao elementarnim nepogodama i prirodnim silama kako bi sputao ili čak uništio određeni narod koji je “u zlu svaku mjeru prevršio”.[2]Poput svojih prethodnika, i posljednji Božji vjeronavjestitelj Muhammed, a.s., također je morao dopustiti uporabu sile, i to prema Božjem naređenju, kako bi ostvario više ciljeve, odnosno kako bi zaustavio veću silu i nered. Osim što je bio posljednji Božji Poslanik, Muhammed, a.s., bio je i vojskovođa i državnik. U svojoj je misiji sukusirao i duhovne i ovozemaljske poslove i dužnosti koje su podrazumijevale sankcije, mjere represije i primjenu oružane sile.

Ubojstvo i rat u Kur’anu

Zbog činjenice da svi ljudi, zbog mogućnosti izbora, neće povjerovati niti slijediti Muhammeda, a.s., te da će islam i muslimani „steći“ neprijatelje, što je bilo i očito na početku Muhammedova, a.s, propovijedanja, islam kao cjelovita, savršena i konačna vjera, prirođena čovjeku sa svim njegovim vrijednostima i slabostima, u svojim učenjima donosi i propise  o ratovanju. U islamskom učenju rat, koji je sam po sebi nasilje, ne smije biti cilj, to je samo sredstvo kojim se osigurava mir, sloboda vjerovanja te implementacija šerijatskih zakona i jedino se s tim ciljevima može pokretati. Isključivo pravo da pokrene rat ima od naroda legalno izabrana vlast, nikada izolirane grupe, a osobito ne pojedinci. Ubojstvo nedužnih Kur’an tretira kao jedan od najvećih grijeha. Ubiti jednog čovjeka, prema kur’anskom tekstu,  isto je kao ubiti sve ljude na Zemlji: Ako netko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao  (El-Maida, 32) No u isto vrijeme Kur’an daje mogućnost pravde za ubijene te prihvaća načelo taliona objavljeno u Tevratu/Tori, naglašavajući da se i u tom slučaju mora poštovati načelo pravednosti, uz stalni poticaj na oprost onima koji su nam načinili nepravdu: O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena – za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka. (El-Bekara, 178)Mi smo im u njemu (Tevratu/Tori) propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici. (El-Maida, 45)

U odnosu na kršćanski pacifizam, islamski je u neku ruku realističniji, jer ne ide do okretanja drugog obraza, već zahtijeva, ako je to jedino rješenje, fizičko uklanjanje uzroka zla radi trajnijeg mira i uspostavljanja pravde.[3]

Pojmovno određenje džihada

Uz časne iznimke, koji nude ispravna i cjelovita objašnjenja, džihad se obično na Zapadu prevodi(o) kao „sveti rat“ koji muslimani pokreću i/ili vode protiv nemuslimana, a nerijetko je sinonim za sve vrste ekstremizma i terorizma koje pojedinci čine iz vjerskih pobuda. Na početku govora o džihadu važno je razjasniti i jasno naglasiti da kovanica „sveti rat“ (Holy War) ne postoji u kur’ansko-sunetskom pojmovniku i da je svako tumačenje pojma džihad tom sintagmom u cijelosti netočno i neprihvatljivo.[4] Istina je, međutim, da terminom džihad muslimani označavaju i rat koji muslimani mogu povesti prema točno utvrđenim pravilima za obranu, prije svega islamskog poretka, tj. domovine, zajednice, časti i imetka, o čemu ćemo raspravljati, no to nije jedino značenje toga pojma, niti je džihad rat protiv drugih vjera. Jednostavno, džihad nije jednako rat. Arapska riječ za rat je harb, a riječ za borbu u ratu je qital. Tako Uzvišeni Allah u 190. ajetu kur’anskog poglavlja El-Bekara objavljuje:I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu. 

U ovom ajetu upotrijebljen je glagol katilu, a ne džahidu. To je važno naglasiti jer riječ džihad sadrži značenje svake akcije što označava djelo koje približava Uzvišenom Allahu. Džihad u svojoj sveoubuhvatnosti može biti i rat, no svaki rat nije džihad. A rat je, nažalost, prisutan među ljudima od postanka ljudske civilizacije, i to u takvoj mjeri da je stanje sukoba među ljudima pravilo, a mir iznimka.[5]Ono što je još važno podvući u vezi s naznačenim ajetom jest to da Allah Uzvišeni naređuje muslimanima da se bore samo protiv onih koji se bore protiv njih te da nipošto i nikada ne budu od onih koji kavgu započinju.Izvorno, riječ džihad u arapskom jeziku, pa tako i u kur’ansko-sunetskom kontekstu, znači nastojanje, težnju, stremljenje ili rad. U Kur’anu se neposredno pojavljuje samo tri puta, dok se u svojim izvedenicama spominje trideset i jedan put. Jedan od izravnih ajeta koji tretira džihad je i onaj iz poglavlja El-Furkan: Zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim silama protiv njih bori, u kojem je Poslaniku Muhammedu, a.s., naređeno da se protiv nevjerstva bori istinom, tj. Božjom Riječju – Kur’anom. U primarnom smislu džihad označava čovjekov unutarnji napor da svoj život uredi u skladu s Božjom Voljom, Njegovom Objavom; da se na tom putu oslobodi loših postupaka, ružnih i nemoralnih sklonosti i vježba postojanost, ustrajnost i izdržljivost u svakodnevnom dosezanju najviših ljudskih/islamskih moralnih normi. Ako sve to radi u ime Boga i za Njegovu ljubav, tada kažemo da je osoba u džihadu. To je najvažniji oblik džihada. Nazvan još i veliki džihad ili borba protiv samoga sebe, on označava najintimniji napor pojedinca u pokušaju da očisti vlastitu dušu od zlih utjecaja. U tom smislu džihad znači davanje prednosti Allahovim propisima pred svime u životu ako je to u suprotnosti s islamskim propisima. Nastojati živjeti kao istinski vjernik, nastojati postići Allahovu ljubav i naklonost i širiti njegovu vjeru također se može svrstati u ovaj tip džihada: Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni! (El-Hudžurat, 15)

Razumijevanje džihada

Islam je način života: cjelovita vjera i svojevrsni svjetonazor, odnosno i vjera i ekonomija, i pravo i politika. Bez razmatranja pitanja rata i ratovanja, koja karakteriziraju čovjekov boravak na Zemlji, islam ne bi mogao postati sveobuhvatan način života. Islam nije ograničen na pojedinca i njegov odnos prema Bogu, nego sadrži propise kojima se nastoji postići red i blagostanje cijelog društva i cijeloga ljudskog roda.Prema islamu, nitko ne može živjeti izoliran od zajednice i ostati imun na događanja u svijetu. Kur’an stavlja u dužnost svim muslimanima da neprestano unapređuju društvo, odnosno poboljšavaju i olakšavaju uvjete života putem kur’anskog gesla „naređujte dobro,  a zabranjujte zlo“. Upozoravanje na društvene nepravde i razne devijacije kod pojedinca i određenih grupa u srži je svakoga džihada. Muslimani ne smiju izbjegavati taj kur’anski imperativ ako to drugi čine, što je razumljivo jer nisu svi ljudi ni vjernici ni pripadnici islama. Sredstva za ostvarivanje kur’anskog „naređujte dobro, a zabranjujte zlo“ raznolika su i u modernom svijetu obuhvaćaju sve znanstvene, diplomatske, ekonomske i političke instrumente. Njihova upotreba na pravi način pripada džihadu.  Za taj džihad,  u islamskoj literaturi nazivan i verbalnim džihadom,  Muhammed, a.s., rekao je da je najvredniji ako je uperen protiv nepravednog vladara, odnosno nepravedne i nesposobne vlasti. Tim se džihadom, primjenjivim gotovo u svakom vremenu, nastoji postići društvena pravda putem govora i nenasilnih akcija. Muhammed, a.s., ohrabrivao je muslimane da zahtijevaju pravdu u ime Allaha Uzvišenog, a ne u ime osobne koristi.[6] Ako su potrošeni svi argumenti, a zlo prijeti potpunom uništenju zajednice, biološkom ili moralnom, islam ne isključuje ni upotrebu sile, pa ni preventivno, što je opet svojevrsni džihad.[7] Ratovanje je nekada nužno, ali to je samo mali dio sadržaja džihada. Na taj način i Muhammed, a.s., definirao je ratovanje kao mali džihad, a rat protiv samoga sebe nazvao je velikim džihadom. Jer zaista je nekada teže pobijediti samoga sebe, pronaći ljubav umjesto mržnje, oprost umjesto osvete, prijateljstvo i iskrenost umjesto neprijateljstva i zavisti, mir i kompromis umjesto oružane borbe.Najnepopularniji oblik džihada je fizički, a odnosi se na upotrebu sile u obrani muslimana protiv bilo kojeg neprijatelja koji ugrožava opstanak islama i muslimana. To je zapravo rat u kojem su muslimanima strogo zabranjena ubojstva žena, djece, staraca, svećenika i svih civila, čak i životinja, osim onoliko koliko je potrebno da se prehrani vojska. U ratu se prema islamskim propisima smije ubiti samo neprijateljski vojnik. Nezamislivo je prema islamu da muslimani masakriraju mrtve, a kamoli žive zarobljenike. Primjena ograničene sile da bi se od zarobljenika dobila informacija dopuštena je po svim konvencijama ratovanja. Allah, dž.š., od muslimana zahtijeva da se brane od tlačitelja, jer gubeći vjeru muslimani gube sve.

Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar pomoći, onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ‘Gospodar naš je Allah!’ A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.(El-Hadž, 39)

Allah, dž.š., zapovijeda muslimanima da vode miran život i da nikoga ne uznemiruju. Ako im se, pak, nasilje čini u okolnostima gdje bi svaki otpor završio ponižavanjem i patnjama muslimana, Allah, dž.š., preporučuje im hidžru, tj. selidbu u drugo mjesto. Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je. (El-Bekara, 218)

Cilj fizičkog džihada nije osvajački rat, stjecanje bogatstva ili ubijanje ljudi. To je povrh svega ostvarivanje uvjeta da se poštuje Božja volja i pravda za sve ljude. Kad je zlo uklonjeno ili kad zaraćena strana želi mir, muslimani moraju potpisati primirje: Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna. (El-Anfal, 61)

UMJESTO ZAKLJUČKA

Povijest svijeta, pa i povijest religija, na izvjestan je način prožeta nasiljem ako pod tim podrazumijevamo i najmanju upotrebu sile, bilo opravdanu ili neopravdanu. U čovjeku je jednostavno usađen nagon da dominira, obrani i jača vlast, stekne moć i utjecaj nad prirodom, ali i nad svojom vrstom. U tom nastojanju čovjek gotovo redovito čini nasilje i nepravdu drugima, a u konačnici ponajviše samome sebi. Stvoren od zemlje, odnosno od krvi i mesa (prolazna i prizmena komponenta) i od duše, duha (vječna, izravno od Boga darovana komponenta), čovjek je u isto vrijeme sposoban voljeti i mrziti, oprostiti i osvetiti se, živjeti u  miru i započinjati velike ratove te drugima i nad drugim činiti nasilje. Čovjek iz islamske perspektive ostaje uvijek čovjek i nijedna religija ni učenje nisu u stanju u potpunosti neutralizirati tu urođenu nesavršenost njegove dualističke prirode, ali svakako može razvijati onu drugu, njegovu bolju i pozitivniju stranu.Židovska i kršćanska povijest, kao i povijest ostalih vjera i civilizacija, nisu ništa manje ratničke negoli je to islamska. Štoviše, ideja totalnih ili svjetskih ratova ne dolazi iz islamskog svijeta, nego iz onog dijela planeta koji se geografski/svjetonazorski imenuje kao zapadni/kršćanski svijet. Nikada muslimani nisu svoje vojne pohode nazivali “islamskim ratovima” niti su ideologije poput fašizma, nacizma, komunizma, kolonijalizma/imperijalizma, kao ni događaji poput Prvog I Drugog svjetakog rata ili bacanja atomske bombe koje su odnijele stotine milijuna nevinih života, nastale među muslimanima i u islamskom svijetu. No to nikako ne opravdava određene  nasilne muslimanske grupe koje vode “svoje” privatne ratove.  Takvi, ubijanjem nevinih ljudi, uglavnom muslimana koji se ne slažu s njihovm poimanjem islama, donose nesagledivu štetu ukupnoj zajednici muslimana ali i  svakom iskrenom muslimanu pojedinačno.Djelovanje pojedinih terorističkih grupa ne može se dovoditi u vezu sa svakom muslimanskom grupom i zajednicom u svijetu, a ne zaboravimo ni to da danas ne postoji veći svjetski grad u kojem ne živi organizirana islamska zajednica.

Velika većina muslimana želi miran suživot sa svojim susjedima nemuslimanima. Međutim, zbog djeovanja određenih ekstremističkih i terorističkih grupa, nažalost,  među nemuslimanima se neopravdano pojačava sumnja  u njihove iskrene namjere: da žele živjeti normalnim životom, da žele raditi i zaraditi, školovati svoju djecu, putovati preko granica bez sumnjičenja i pretresanja. Nema sumnje da muslimani žele normalan život, kao što uostalom nastoje svoju vjeru, časni islam, sačuvati, živjeti i na najbolji je način drugima prezentirati, što danas predstavlja najveći mogući džihad.

_____________________________________________________________________________

[1] Dvije su dimenzije nereda na Zemlji. Materijalna dimenzija nereda ogleda se u remećenju reda uspostavljenog na Zemlji, u zagađivanju flore i faune, u uništavanju života na njoj, u uništavanju njenih blagodati, pasivno ili aktivno, i u svemu onome što ugrožava normalan i zdrav život na Zemlji. Nematerijalna dimenzija nereda  na Zemlji ogleda se u širenju, propagiranju i podržavanju nepravde i nasilja, bez obzira na to nad kim se to činilo, u širenju laži i obmana, u potpomaganju i jačanju svih vrsta zla, u zagađivanju ljudskih duša, srca i savjesti. Obje vrste nereda Allah, dž.š., prezire i ne voli one koji ih čine i šire na Zemlji. Zbog toga se u Kur’anu na mnogo mjesta ponavljaju iskazi „Allah ne voli nered“, „Allah ne voli one koji prave nered”. Vidjeti: http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2232

[2] U Kur’anu možemo pronaći mnogo ajeta koji govore o prošlim narodima koje je Uzvišeni Allah zbog sustavnog kršenja Božjega/prirodnog poretka i činjenja nereda strogo kažnjavao. I da je On drevni narod Ad uništio, i Semud i da nikog nije poštedio. (An-Nedžm, 50-51) Zar Mi nismo drevne narode uništili i poslije njih i one koji su za njima dolazili?! Isto tako ćemo sa svim grješnicima postupati! (El-Mursalat, 16-18)

[3] Kršćansko načelo „Ko vas udari po jednom obrazu, okrenite mu i drugi“, jest humanistički moralni zahtjev, ali i idealistička poruka koja za većinu generacija ostaje utopija. Nažalost, ni povijest kršćanstva nije bila ništa manje “krvava” od povijesti bilo koje druge religije. Obraćenjem cara Konstantina na kršćanstvo i uspostavljanjem teokratske države do jučer proganjani kršćani postaju progonitelji drugih. To je otvorilo put svetim ratovima kršćanstva, od kojih su svakako najpoznatiji križarski vojni pohodi na Jeruzalem. Pod parolom posvećenog motiva krvavo su se progonili muslimani i Židovi, nemilosrdno istrebljivali stanovnici Južne Amerike, a sami Europljani gotovo su se istrijebili u vjerskim ratovima katolika i protestanata.

[4] Ta je sintagma zapravo nastala u kršćanskoj Europi tijekom križarskih ratova u 12. i 13. stoljeću, i to u značenju kršćanskog svetog rata protiv muslimana. Pod tim su geslom, a pod izgovorom obrane svetih mjesta u Palestini, europski kršćani počinili brojne gnusne zločine ne samo nad muslimanima nego i nad židovima te drugim kršćanima.

[5] Povjesničari i teoretičari rata izračunali su da je u posljednjih 3000 godina mir vladao samo 300 godina.

[6] Problem nastaje kada se muslimani, pod izlikom promocije islama i navodne obrane njegovih vrijednosti, samoinicijativno koriste jednim od spomenutih sredstava, tj. pozivaju se na džihad, a na kraju se ispostavi da im je cilj dolazak na vlast ili postizanje neke od dunjalučkih koristi.

[7] Sasvim je razumljivo da se pojedinci zgražaju pri samoj pomisli na rat, ubijanja i stradanja. No takav je čovjek. Često se islamu spočitavaju objašnjenja o tzv. „humanom ubijanju“ neprijatelja u ratu. Jasno da ubojstvo nikada ne može biti humano, no zamislite situaciju kada se zarobljenici muče na najokrutniji način, i to oni civilni, režu im se genitalije, vade oči i čak peku na ražnju, siluju se žene pred muževima i djecom. Sve su to  proživjeli Bošnjaci tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada su četničke falange na zvjerski način mučile zarobljene. Muslimanima je zabranjena osveta na takav način. Pravedna osveta može biti samo prema počinitelju, a reciprociteta ne smije biti.

Mirza MEŠIĆ

(Preuzeto sa službene stranice Islamske zajednice u RH)