Novi roman prof. Enesa Karića – Jevrejsko groblje

Novi roman prof. Enesa Karića „Jevrejsko groblje“

Enes Karić - "jevrejsko groblje"Gotovo istovremeno sa 52. rođendanom (16. maj 1958.) profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Enes Karć postao je jedan od laureata nagrade Hasan Kaimija za svoj prvi roman Pjesme divljih ptica, što je i neposredan povod ovom razgovoru, koji je, po prvi put, zapravo razgovor o književnosti i književnim temama, oblasti koja, kad se radi o ovom autoru, nije do sada medijski eksplicirana, jer se Enes Karić, kao što je poznato, javnosti do sada predstavljao prvenstveno kao teolog i prevodilac sa širokim spektrom znanja i interesiranja, te, u prošlom izbornom ciklusu i kao kandidat za reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH.Izvanredan prijem njegovog romana kod čitalačke publike (tri izdanja za realtivno kratko vrijeme a priprema se i četvrto), Kaimijina nagrada u Zvorniku, prijedlog za nagradu Meša Selimović u Tuzli i najava njegovog novog romana, učinili su da se Enes Karić u našem kulturnom životu etablira i kao nesumnjivo zreo pisac koji ima šta da kaže i na koga se treba računati.

PREPOROD: Gospodine Kariću, kako se nas dvojica znamo prilično dugo, dozvolićeš da u ovom razgovoru izbjegnemo uobičajeno persiranje: stoga ti na samom početku u svoje kao i u ime redakcije Preporoda čestitam ovogodišnju nagradu Hasan Kaimija za tvoj prvi roman Pjesme divljih ptica i molim te da za čitaoce kažeš svoje neposredne utiske sa dodjele nagrade, kao i šta ova nagrada za tebe kao pisca znači?

KARIĆ: Hvala na čestitkama i tebi Azize, a i redakciji Preporoda, naravno. Draga mi je nagrada Hasan Kaimija, iz mnogo razloga. Prvo, dobio sam je za svoj prvi roman, koji je tako široko i, rekao bih, duboko osjećajno primljen od velikog broja kako kvalifikovane, tako i ”obične” čitalačke publike. I danas mi stižu mnogi emailovi i čestitke za tu knjigu. To me obodrilo. Drugo, nagrada Hasan Kaimija meni je draga jer dobio sam je nakon što su je dobili književnici Nedžad Ibrišimović, Husejn Hasković, Džemaludin Latić, Isnam Taljić, Vedad Spahić… Uz njihova neka i moga imena. Treće, raduje me što sam se na ovogodišnjoj manifestaciji Dani Hasana Kaimije susreo sa prof. dr Ismetom Smajlovićem, učenim čovjekom, koji je nagradu Hasan Kaimija dobio za životno djelo.  Napominjem da je ovo dobra prilika da se obraduje i moj čestiti i skromni izdavač, sarajevska Tugra. Ovih dana polahko pripremamo četvrto izdanje Pjesama…, Hadžem Hajdarević piše pogovor, a ja dopisujem rječnik manje poznatih riječi u romanu, na traženje mnogih čitalaca.

PREPOROD: Nekako u isto vrijeme sa dodjelom nagrade Hasan Kaimija stigla je i vijest da je tvoj roman Pjesme divljih ptica kandidiran i za nagradu “Meša Selimović” koja se svake godine u okviru susreta Cum grano salis dodjeljuje u Tuzli, a koja figurira kao jedna od najznačajnijih književnih nagrada, tim prije što se dodjeljuje za roman objavljen na prostorima ex Jugoslavije. Pa iako je selektor za BiH pored tvoga predložio još tri romana sa područja Bosne i Hercegovine, to je svakako značajno priznanje, bez obzira na konačni ishod dodjeljivanja ove nagrade. Slažeš li se s tim?

KARIĆ: Da, slažem se sa Tvojom tvrdnjom. Selektorica Edisa Gazetić je među odabranim romanima iz Bosne i Hercegovine uvrstila i Pjesme divljih ptica. Obradovalo me kad sam to čuo. Osim toga, i samo spominjanje nagrade ”Meša Selimović” u vezi sa Pjesmama divljih ptica podsjetilo me na dane kad sam u Gazi Husrevbegovoj medresi, prije gotovo trideset i pet godina, čitao Selimovićevog Derviša. Ja i sada znam napamet one cjeline koje su me tada posebno oslovile. Pamtim ih, a da ih i ne obnavljam.

Dobra je ovo prilika da kažem da sam davne 1979. godine poslao jedan esej u Naše dane, esej je odabran od Nedžada Ibrišimovića, i objavljen u tom listu, a u bilješci koja je išla uz moj esej Nedžad Ibrišimović je kazao kako moja proza ima dosta ”meditativnih odlika” Meše Selimovića. Pjesme divljih ptica – mali plod sa margine moga temeljnoga posla

PREPOROD: Iako sam i ja objavio opširniji prikaz toga romana u ovogodišnjem Takvimu, gdje sam iznio neke od njegovih nespornih vrijednosti, pitam tebe kao autora šta je to što, po tvom mišljenju, plijeni čitaoca tako da je roman za relativno kratko vrijeme u ovoj eri čitalačke suše i recesije doživio tri izdanja?

KARIĆ: Prije nego li pokušam odgovoriti na ovo veoma teško pitanje, želim da kažem da sam u periodu 1992 – 1995. godine, dakle u doba totalne i surove opsade Sarajeva, pomno bilježio neka svoja nekoherentna snatrenja, nadanja, puste snove i nemire. Sve teke i sada čuvam, a nešto sam objavio u svoje tri knjige eseja, tek nešto malo od svega dobilo je oblik pojavljene, obasjane riječi. Negdje 1996. godine, Ivan Lovrenović mi je predložio da izbor svojih eseja objavim u Zagrebu, u izdavačkoj kući Durieux. Tako je knjiga Bosna sjete i zaborava izišla 1997. godine. Slovo o elifu objavljeno je na njemačkom, engleskom, arapskom, turskom… Slično je i sa pričom Smrtni posao, koja je ušla u antologiju priča književnika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na njemačkom jeziku, ovu antologiju priredila je Dunja Melčić. Drago mi je da je moj esej Slovo o vodi prošle godine objavljen na engleskom u uglednom američkom časopisu Paradigm, a prije nekih sedam godina esej je bio objavljen i u američkom časopisu Sophia. I o mnogim drugim esejima imao bih reći mnogo toga sličnog. Tačno prije godinu dana, 13. jula 2009., u Minhenu je Helene Saal, vlasnica izdavačke kuće Avicena, priredila promociju njemačkog prijevoda Crnoga tulipana (Die Schwarze Tulpe), moga putopisa sa hadža kojeg sam, kako Ti je poznato, gotovo u cijelosti, objavio na bosanskom u Preporodu. Ali, sve to moje esejističko javljalo se tada, a i sada, na margini moga rada na planu tefsira i moga zanimanja predmetima koje predajem na Fakultetu islamskih nauka, onima vezanim za povijest tumačenja Kur’ana prije svega. Drukčije se nisu pojavile ni Pjesme divljih ptica, niti su se mogle drukčije pojaviti. I one su jedan mali plod sa margine moga temeljnoga posla. Istina, tom sam se plodu posvetio mnogo, mnogo duže. A sada da se vratim Tvome pitanju. Dok sam pisao Pjesme divljih ptica želio sam, u svim svojim bdijenjima uz to štivo, da djelo bude nesvakidašnji komentar naše današnjice, lahak za čitanje i pogodan da ga čitateljstvo doživi kao prisnu opomenu. Ustrojio sam ga kao jedan živi ”narativni komentar” o našem muslimanskom skanjivanju, oklijevanju, oporosti i nadmenosti, htio sam da na literaran način kažem jednu trajniju riječ o muslimanskom stradanju, preispitivanju i zabezeknutosti pred svijetom u kojem muslimani, uzmemo li kriterij činjenja dobra, ne samo da više nisu prvi, već teško da su i na drugom mjestu! Namjeravao sam da Pjesme divljih ptica budu komentar i o muslimanskom samostradanju, ali i o muslimanskoj surovosti prema islamu, prema Bogu, prema samima sebi i prema drugima. I surovosti drugih prema njima, naravno. Dakako, sve te općenitosti Pjesme divljih ptica su ponudile u konkretno preživljenim situacijama pojedinaca, u graničnim stanjima mojih junaka. Mislim da je upravo to htio ispričati glavni junak Skender Humo, ali, ni on – jer je smeteni muslimanski učenjak – nije siguran u svoju riječ, u svoju slobodu. Kao što je književnik Ervin Jahić kazao na promociji Pjesama… u Zagrebu, i sam Skender Humo ne zna šta bi, i zato ima svoga šejha Semnanija, koji ga vodi, koji u ime njega rješava mnoge stvari. Poruka Pjesama divljih ptica je jasna: Da je izlaz današnjih muslimana, nas svih, da prestanemo u svojoj vjeri gledati njenu svetu riječ kao mač, kao prijetnju, kao tamničke i zindanske rešetke. Izlaz je u tome da se oslobodimo jedne mrtve tradicije, onih davno umrlih autoriteta, čije nas knjige više ne oslovljavaju svojom veličinom, čije su riječi i poruke iz današnje perspektive izvan bilo kojeg horizonta naše današnje sreće. Mislim da je poruka moga romana u tome da reknemo jedno veliko DA svijetu oko sebe, i da stanemo iza te riječi. Poruka je da nam vjera islam pomogne da sudjelujemo u svijetu kako sa nama, muslimanima, tako i sa kršćanima, jevrejima, i drugim vjernicima i nevjernicima. Svojim romanom nisam htio poručiti da se od svijeta odvajamo.  Pa iako moj Skender Humo ima svoga šejha, taj šejh je putokaz za mnoge svjetove radosti, otvorenosti, nade, optimizma i mira. I rat je razlog da izgovorimo ono u nama neizgovoreno

PREPOROD: Kako se ove godine obilježava 40 godina kontinuiranog izlaženja našega lista u kome si ti jedan od najvrijednijih vanjskih saradnika, prepoznatljiv prvenstveno sa tekstovima teološke (u širem smislu) provinijencije, te prijevodima, treba čitaoce podsjetiti da si ti, koliko se sjećam, prije nešto malo manje od četrdeset godina svoje prve tekstove u ovom listu objavio kao neku vrstu priča za djecu, dakle tekstove sa literarnom aspiracijom. Znači li to da tvoj, dugo godina, zatomljeni književni talenat ponovo, poput nekog vulkana, koji se bio pritajio, sada eruptivno izlazi na svjetlo dana u romanesknom obliku?

KARIĆ: Mislim da tvoje pitanje naznačava pozitivan odgovor s moje strane. Ti se kao urednik sjećaš mojih prvih priča za djecu koje sam objavio davno, na stranicama Preporoda. Ima tome, možda, i desetak godina kako mi je gospodin Mufid Memija kazao da je pročitao tu jednu moju priču, iz nekog davnog broja Preporoda, dodao je kako on veoma žali što sam svoja literarna iskazivanja ”odgodio za kasnije”. Neću sebi ništa novo otkriti ako kažem da sam Pjesme divljih ptica napisao iz lijepih poriva toga djetinjstva, i iz te mladosti, koji su u nama i sa nama, još su nekako tu, ”pradavno” nas opominju svježinom koja je sve više sjećanje, tada kad zađemo u ružno doba, u godine nakon četrdesete. Dakako, ratni užasi 1992 – 1995. učinili su da se u svojoj samosti sve više osvrćem na svoje medresanske i studentske dane kao najljepše. To je moje osno vrijeme, za mene je ono važno jer sam u njemu stasao. Sada mi se iz njega, ali i iz onih vremena koja su uslijedila neposredno prije 1992. godine, događaju lijepe književne erupcije, koje i ti spominješ. Eto, za to platno vremena od 1973. do 1992. godine kažem da su moje najljepše godine. Priznajem, naravno, da se ponešto ”najljepšeg vremena” javilo i kasnije, iza rata, ali i dodajem: osim tih spomenutih godina ja ljepših uglavnom nemam. Imam lijepih, ali nemam ljepših! Sjećam se, za ovu priliku, jedne moje uspomene iz softinskih dana, bio sam četvrti razred Gazi Husrevbegove medrese, također i urednik Zemzema, tako sam imao neke privilegije, mogao sam se npr. iz grada vratiti kasnije. I jednom, baš kad sam prolazio medresanskim dvorištem pred ponoć, primijetio sam nekog čovjeka kako plače pred Kuršumlijom medresom. Prišao sam tamo, mislio sam da je neko od đaka ili profesora. Nepoznati čovjek mi je rekao da je završio Gazi Husrevbegovu medresu davno, da radi negdje u inostranstvu, da je ovdje došao da se isplače i sjeti softinske mladosti, a to što primjećujem da je pijan, ne treba da me čudi, pa radi te svoje slabosti je i došao, i, eto, plače, i traži oprosta od dragog Boga, jer je, kako mi je rekao, pogazio mnoge riječi koje nije smio pogaziti, itd. Naravno, zatražio je da ga ostavim na miru. Ostao je tamo da plače, na miru. Od ovog neznanog čovjeka ja nisam mogao imati boljeg prototipa za moga junaka Ragiba Vrebca. Podsjećam opet, rat koji smo preturili preko glave je najgori užas, ubijanje je najveći grijeh, zato što rat i mnogostruko ubijanje pomjeraju granice ljudskog zla. Zamislimo samo kako bezazleno izgleda ukrasti milion maraka, ako tu krađu usporedimo sa zločinom ubojstva jednog čovjeka, ili pak, ubojstva deset i više ljudi!!! Eto, to prije rata ja nisam uvjerljivo znao. I rat je razlog da izgovorimo ono u nama, neizgovoreno. Pa sam i ja tako izgovorio Pjesme divljih ptica. Jevrejsko groblje je jedna posve obična izbjeglička priča o ratu 1992 – 1995., i o opkoljenom Sarajevu i Bosni

PREPOROD: Iako si ovaj svoj prvi roman pisao desetak godina, drugi roman koji je, kako čujem u fazi finalizacije, nastao je gotovo u hipu – za nepunu godinu dana. Možeš li za čitaoce kazati nešto šire kako o novom romanu, tako i o samom činu pisanja. Prvo, zašto književna a ne forma ili forme kojima si se inače bavio, te zašto roman kao najkompleksnija (i najteža) književna forma. Šta možeš i želiš da kažeš kroz književni, literarni prosede a nisi mogao na neki drugi način?

KARIĆ: Na finalizaciji drugog romana radim već dvije godine, uzmem li u vidu ”brušenja” i kontinuirana dopisivanja i čitanja. Moj drugi roman nosi naslov Jevrejsko groblje, predao sam prvih deset poglavlja na čitanje mome prijatelju Nusretu Čančaru, nedavno. Očekujem da će izdavač Tugra dati moj novi roman u štampu, ako Bog da, negdje u februaru 2011. godine. Jevrejsko groblje je jedna posve obična izbjeglička priča o ratu 1992 – 1995., i o opkoljenom Sarajevu i Bosni. Glavni likovi, Sadik i Suada Dobrača, brat i sestra, negdje u ljeto 1992., uhvaćeni su u Vragolovima kod Rogatice i prodati na Jevrejskom groblju, za srpskog snajperistu. Jevrejsko groblje je, u biti, roman o Ademu i sinovima Ademovim, koji su izbjeglice, jer su prognani iz Dženneta, iz svoga zavičaja, doma, sela. Kao što je poznato, Jevrejsko groblje je veoma značajan lokalitet u doba agresije 1992 – 1995. godine. Na njemu je bila linija, teške borbe, stradanja, itd. Nadam se da sam prenio nekoliko važnih poruka o ratovima i borbama sinova Ademovih. Svi ti ratovi, makar bili i svjetski, vode se na grobljima, davnim grobljima, već prema onoj Maka Dizdara da je Zemlja smrtnim sjemenom posijana… U teorijskim tekstovima, pa čak ni u esejima, ja ne mogu kazati onu sugestivnu, prisnu riječ, punu emocionalne intime i šaptanja. Eto zašto moja ”romaneskna najava”, da njome doprem do ljudi do kojih teorija ne dopire, da im sa stranica svojih djela, kao što su Pjesme divljih ptica, kažem nešto u tišini njihovih noći, da im kažem nešto mimo vaza i sveučilišne propagande.

PREPOROD: Kako si javnosti uglavnom poznat po tekstovima, raspravama i prijevodima koji (uglavnom) ne pripadaju književnom žanru, dobro bi bilo da ovim povodom kažeš nešto više o tvojim literarnim odnosno čitalačkim preokupacijama i inspiracijama: imaš li književnog uzora, koja te djela inspiriraju ili eventualno utiču na tvoj književni prosede, kojeg književnika posebno cijeniš i sl?

KARIĆ: Moja medresanska generacija je odrasla čitajući Andrića, Selimovića, Krležu, Čolakovića, Sijarića… Dakako, poznata je i naša lektira iz evropskih razmjera, da ovdje ne spominjem sva imena od Igoa i Dostojevskog do Orwella. Pripovjediću, ipak, nešto od svoja dva davna čitateljska doživljaja. Nikad ih neću zaboraviti. Kad sam bio u Travniku, u ljeto 1975., u Alibegovoj džamiji na praksi kao softa, moj rahmetli otac Emin ef. Karić kupio mi je Travničku hroniku. Kako sam stanovao u jednoj mahali, uz Lašvu, preko puta Šarene džamije, četiri ili pet noći čitao sam ovo djelo, i pročitao ga pred jednu zoru, uz huk te drage rijeke. Takav jedan intenzivan čitalački doživljaj imao sam sa Selimovićevom Tvrđavom, jednog drugog ljeta, nedugo iza, na Ašikovcu u Sarajevu. Prošlo je mnogo godina u čitanju, mnoga književna djela su me uvjerila da je Gazali u pravu kad kaže: Pero je najveći sihirbaz.

PREPOROD: Pratiš li savremenu bosanskohercegovačku književnu produkciju i šta misliš o njenim mladim autorima, te uopće o odnosu društva prema domaćoj književnosti i književnicima?

KARIĆ: Pomno i u tišini pratim našu bosanskohercegovačku književnu produkciju. U maju 2009. godine, u Minhenu sam pročitao Ibrišimovićevog Vječnika. Izvanredno djelo, sa temom drevnoga a neprolaznoga čovjeka, nadam se da ću objaviti moj prikaz Vječnika, uskoro. Asmir Kujović i Miljenko Jergović su predstavnici ove talentirane nove generacije, ti mladi ljudi znaju kako će ”stati na riječ” i pri njoj ostati. Kad hoću da se utješim i duhovno razonodim, čitam Sidrana, Vešovića, Hajdarevića, Hemona, Nikolaidisa, svoga jarana Džemaludina Latića… Ushićuje me poezija Ferida Muhića, to je pravi primjer ” višeg filozofijskog pjesništva”, ako tako mogu reći. Nedavno, jedne subote i nedjelje, bio sam nešto ”potonuo”, pa sam uzeo knjigu Ja sam Tavus Ašikane Džemaludina Latića, i svu je pročitao. To je visoko odnjegovan neosufizam u pjesništvu prvoga reda. To sam i rekao Džemi Latiću. Kad bih ja tako znao pisati poeziju nikad mi ne bi padalo na um da se kandidiram za reisu l-ulemu. Ali, nažalost, ne znam. Što se tiče odnosa društva prema književnicima i njihovim djelima, o tome bi se naša zemlja trebala ugledati u one zemlje gdje je književnicima ranga Abdulaha Sidrana, Ivana Lovrenovića, Nedžada Ibrišimovića, Marka Vešovića, Hadžema Hajdarevića, Stevana Tontića, Džemaludina Latića, Mileta Stojića… dala pristojna mjesečna primanja. Ali, eto, naša država BiH je nalik onoj čestitoj bosanskoj kravi, zvanoj ”bosanska buša”. Ima mlijeka, ali ne može doteći svima. Naša bosanska, gotovo šest vjekova duga, islamska tradicija jeste naš najprioritetniji put do uzornih generacija selefi saliha

PREPOROD: Ne ulazeći u političke kontaminacije savremenog društvenog aspekta, želim te na kraju ovog (prvenstveno književnog) razgovora upitati kako baš iz vizure tematskog određenja svoga prvog romana Pjesme divljih ptica, u kome se govori o sukobima tadašnjih vjerskih frakcija, gledaš na ova posljednja dešavanja (prvenstveno mislim na eksploziju i teroristčki čin u Bugojnu) i kakav je uopće tvoj komentar tih dešavanja?

KARIĆ: Roman Pjesme divljih ptica ima i taj sloj, naravno. Ponudio sam jednu književnu deskripciju pojave destruktivnih i asasinskih sljedbi u muslimanskim društvima. Halil Inaldžik u svojoj knjizi Historija Osmanskog carstva 1300 – 1600., za zadnja desetljeća šesnaestog stoljeća kaže da su trijumf fanatizma. Teroristički napad u Bugojnu je užas, a posebno bi trebao biti alarm, iako užasan i nemio, za nas u Islamskoj zajednici, za nas muderise, profesore, hodže, imame, muftije, džematlije, softe… Zar je moguće da ima mladih ljudi do kojih je doprla takva užasna, surova interpretacija islama, islama kao prijetnje, islama kao borbenog poprišta, islama kao permanentnoga rata, islama kao negiranja državnosti naše današnje Bosne i Hercegovine, itd., i zar je moguće da takvom ideologijom bivaju motivirani u najgnusnijim aktima nasilja?! Ja sam se više puta javno očitovao o tzv. vehabijama, naš muslimanski narod ih tako zove. I naš muslimanski narod njih se boji. Sigurno je da ih se boji. Mnogi naši džemati su bihuzur od takvih ljudi, desio se, nažalost, i veoma veliki broj incidenata, pa i tragedija. I sada kažem, kao što više puta govorim studentima na Fakultetu islamskih nauka: Ako sam se kao čovjek pomirio sa Bogom, to ne znači da se trebam zavaditi sa cijelim svijetom. Iz moje pobožnosti treba isijavati mir, dobročinstvo i blagost prema drugima. Neka moja pobožnost bude tako uočena, primijećena, opečaćena. Pobožnost znači ne razmetati se sa pobožnošću. Godinama sam, kao profesor Fakulteta islamskih nauka, također i kad sam bio dekan FIN-a, više puta javno tretirao tzv. vehabijsku pojavu. Sjećam se da je jedan naslov moga intervjua bio: ”Mi ne trebamo postati ni vehabije ni šiije!” Poruka je jasna, mi trebamo ostati samo ono što jesmo, tradicionalni bosanski muslimani. Sretni smo bili mi u Bosni, i mi na Balkanu, dok smo u svojim kućama, u svojim džamijama, i u svojim mahalama živjeli islam. A sada, kako nam dođoše ideolozi ”pravoga islama”, kako nam dođoše higijeničari naše islamske tradicije, mi, bosanski muslimani, stavljeni smo u kontekst potencijalne prijetnje među sobom i u Evropi. Tako se sada o nama piše u mnogim medijima. Nažalost. Velika je sreća, i po nas i po cijeli svijet, da se i Saudijska Arabija bori, kao država sa svim svojim institucijama, i kao društvo, protiv tekfirske pošasti. Molim naše teologe, one naše dobroćudne selefije koji su nam stigli sa saudijskih univerziteta, kojima je Islamska zajednica, kako to nedavno reče u izjavi za Dane Mr Ahmet Alibašić, dala posao i položaje, njih ja molim da sada pomognu Islamskoj zajednici, odmah i neodložno! Molim ih da sada pomognu reisu l-ulemi Mustafi ef. Ceriću, da krenu po Bosni i vaze, i da objasne da islam nije silništvo, da islam nije protiv Bosne i Hercegovine kao države, da islam od nas ne traži zakrvavljeni pogled, da islam nije ekskluzivan već inkluzivan fenomen, ukratko, molim ih da vaze kako je štetan, surovo štetan, svako onaj ko nudi islam protumačen kao antidržavnu ideologiju, kao protubosansku ideologiju. Šta nam je još činiti, nama u Islamskoj zajednici? Islamska zajednica nije politička stranka ili partija, pa da se mogne cijepati. Na takvo što nikada ne smijemo pristati. I naš narod dobro znade da političkih stranaka ima mnogo, pa i to da ih može biti još više, ali jedna je Islamska zajednica. Njena tradicija se mora poštovati, njen ustroj također. To naš narod dobro znade. Mislim da je naša zadaća u Islamskoj zajednici da reformiramo naš govor o islamu, kako onaj na minberama tako i onaj u medijima. Kod nas se u ime islama govore strašne stvari. Na mnogim hutbama mi galamimo. Mi takvim hutbama nerviramo ljude! A zamislite samo koliko je medijskih ili hutbanskih istupa naših ljudi sa nedopustivo mnogo uskličnika. Mi na takav buzdovanski govor o islamu nemamo pravo, nikada i nigdje. Ovdje s poštovanjem spominjem Mehmed ef. Handžića i njegovu generaciju alima koja je došla sa al-Azhara i Kaira. Zbog njihovih vazova niko nije poginuo, niko nije ostao unesrećen. Također, sjećam se Huseina Đoze i njegove generacije azharlija. Islam o kome su oni govorili bio je radost života. Zbog Đozinih knjiga ili fetvi niko nikoga nije udario, niko se ni od koga nije razveo, niko nije nigdje podmetnuo eksploziju, nijednu! Nikada! Ovdje isto mogu kazati i za rahmetli profesora Ahmeda Smajlovića i njegovu generaciju azharlija. Sve su to divni ljudi, pozivali su islamu lijepim primjerom, pomogli su mnogima u našem narodu da bude sretan s Bogom i vjerom u njega. Također, iz Bagdada nam je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća došla jedna sjajna generacija teologa, na primjer: Šukrić, Džananović, Sušić, Šeta, Bristrić, Jelovac, Čolaković, Smajkić… Nisam čuo da je iko ikada nakon njihovih vazova napravio bilo kakav incident, bihuzurio svoju majku ”pravim islamom” i izvitoperenim selefizmom, ili se zatvorio u sebe pa smislio kakvo zlo djelo u ime vjere i samilosnog Boga. Naša Viša islamska šerijatsko-teološka škola (VIŠT) dala je takvu generaciju alima i teologa čija se riječ, edeb, uljudnost i danas pamte i s poštovanjem spominju. Sve ovo govorim sa velikom željom i čežnjom da i svršenici koji su nam došli i dolaze iz Medine i Rijada, i još nekih univerziteta Bliskog istoka, budu prepoznatljivi po društveno korisnoj pobožnosti, da ih naš narod prepozna kao skromne muttekije, kao ljude čija su srca ganuta ljubavlju prema svim ljudima, kao ljude koje Kur’an pobuđuje na samilost i saosjećajnost prema svima: muslimanima, kršćanima, jevrejima, ukratko, prema svima koji na konstruktivan način sudjeluju u našem savremenom društvu. Ja od tih svršenika očekujem da nas njihov takvaluk i bogobojaznost obveseli. Očekujem da ih njihov takvaluk navede na suze pobožnice, i na dobra djela prema svima! Ukratko, očekujem od njih sufijski metod djelovanja: ”Prvo kaži vaz sebi, pa onda drugim ljudima!” Pratim i znam intelektualnu scenu Kaira, bio sam tamo na univerzitetima blizu osam mjeseci u različitim navratima, znam i intelektualnu scenu Rijada, i tamo sam bio u Institutu Kralja Fejsala gotovo tri mjeseca, znam donekle i druge islamske sveučilišne centre, proputovao sam nekim univerzitetima u Iranu, Tunisu, Maroku… Današnja scena tamo je ponegdje veoma pogano uzburkana, naši studenti Bošnjaci, koji nam se otuda vraćaju, trebaju imati u vidu da nemaju pravo unositi među nas tamošnje nemire i svađe. Oni treba da poštuju našu lokalnu islamsku tradiciju. I našu današnju sekularnu bosansku državu. Naša bosanska, gotovo šest vjekova duga, islamska tradicija jeste naš najprioritetniji put do uzornih generacija selefi saliha.

(Preporod, 15. juli 2010. godine)

H.M