Obilježena 15. Godišnjica stradanja Bošnjaka u Srebrenici – zelena rijeka sa 775. tabuta

Srebrenica je najveća bosanska rana ali i bosansko mjesto istine, osvješćenja i prkosa. Od 2000.-te svake godine 11. srpnja Bošnjaci u Memorijalnom centru u Potočarima ispraćaju svoje stradale (dženetlije) u posljednjem Genocidu u Bosni i Hercegovini. Ispraćaju one koji obistinjuju riječi Uzvišenog Boga: „I ne recite za one koji su na putu Božijem ubijeni: ‘mrtvi su’; ne oni su živi samo što vi toga niste svjesni.“

11. jula 2010. godine na Ahiret je ispraćeno 775. naših šehida koji su oživili našu vjeru, koji su oživili našu nacionalnu svijest i ponos, koji su nam bolje od bilo koje pisane povijesti rekli tko smo, što smo, kakva nam je sudbina i kakvi bi trebali biti. Bio je to impresivan  skup pun dostojanstva i ponosa. Skup do srži povrijeđenih i ucviljenih majki i sestara, koji se sa toliko dostojanstva nose sa svojom tugom i boli da se sigurno ne može naći niti na jednom drugom mjestu na zemaljskoj kugli. Čitav dan hodajući kroz ljudsko mnoštvo pomješano sa bijelim nišanima i svježe iskopanim mezarima ne čuh se ni jedna riječ mržnje niti psovke, tek poneku kletvu i mnoštvo skrušenih dova i tihih vapaja dragom Bogu Milostivom. Ovog puta smo na ahiret ispratili i jednog srebreničkog Hrvata, Rudolfa Hrena koji je sa svojim komšijama ostao do kraja i s njima podijelio njihovu gorku i ntešku sudbinu i tako zasluženo počiva na ovom časnom mjestu među svojim zemljacima.

Podne i ikindija klanja se zajedno i skraćeno, pomješani žene i muškarci kao u Haremi-šerifu a opet s toliko skrušene pobožnosti kao malo gdje i malo kad. Nakon impresivnog vazi nasihata Reis-ul-uleme prof. dr. Mustafe ef. Cerića, dženaza namaz, vjerovatno najmnogobrojnija i po broju onih kojima smo klanjali a i broju klanjača. Potom je potekla dženetska rijeka, rijeka zelenih tabuta koja se granala i uvirala u sve dijelove ove bosanske doline „ŠEHIDA“.

Potom 775 tihih skupova uz kabure. Najviše onih koji su zelene tabute predavali majci zemlji bili su mladići i dječaci – sinovi i unuci koji su srećom preživjeli Srebrenicu. Srebrenica nije samo ubijeni grad nego i raseljeni grad. Preživjeli srebreničani danas žive širom svijeta. Mnogi su danas došli izdaleka iz cijelog Svijeta, da klanjaju džennazu svojim najmilim.

Nakon zajedničke dove za sve šehide, veliko ljudsko mnoštvo od oko 70.000 se počelo razilaziti. Rijeke ljudi, automobila i autobusa su potekle u suprotnim smjerovima od onih kojima su se jutros slivala prema Memorijalnom centru Potočari.

Molimo Uzvišenog Boga da stradalim u Srebrenici podari najljepše dženetske perivoje a sve učesnike ove veličanstvene dženaze nagradi iz svojih neizmjernih riznica.

„Srebrenica ima jenu malu rijeku koja se zove Zeleni Jadar i jednu veliku zelenu rijeku koja poteče samo jedan dan u godini. Ona svake godine 1

1. srpnja poteče od starog bosanskog grada Visokog do drugog starog bosanskog grada Srebrenice. A onda ova rijeka od zelenih šehidskih tabuta dođe do Memorijalnog centra u Potočarima, umiri se i na nekoliko sati pretvori u zeleno jezero oko koga se okupi najveći godišnji skup Dobrih Bošnjana koji se napoje vjerom i domoljubljem a potom zelene tabute svojim rukama predaju Zemljici Bosni.“

Bože Milostivi, molimo te da tuga bude nada

Da osveta bude pravda

Da majčina suza bude molitva

Da se više nikad i nikome ne ponovi Srebrenica!