Održan Prvi kongres vjeroučitelja islamskog vjeronauka u Sarajevu

Prvi kongres vjeroučitelja islamske vjeronauke u Bosni i Hercegovini održan je 03. 12. 2011. godine u Sarajevu. Kongres je održan pod pokroviteljstvom reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH dr. Mustafe Cerića, a pored prisutstva oko 800 vjeroučitelja islamske vjeronauke iz Bosne i Hercegovine, kongresu su su prisustvali i predsjednik Sabora IZ Safet Softić, zatim akademik Ferid Muhić i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Vjeroučiteljima se obratio reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, čije obraćanje prenosimo u cijelosti:
GOVOR REISU-L-ULEME DR. MUSTAFE CERIĆA NA
1. KONGRESU VJEROUČITELJA
ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI
(Sarajevo, 08. muharrem, 1433 / 03. decembar, 2011)

 Hvala Allahu, kojem pripada sve što je na nebesima i na Zemlji. On je Mudar i Sveznajući. On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta s neba silazi, a šta na nebo uzlazi. Allah je Milostiv i oprašta grijehe. Oni koji zapreću istinu govore: – Neće biti proživljenja nakon smrti! Reci im: – Hoće, tako mi Gospodara mog, koji zna i ono što je odsutno vašem oku. Nema ništa što je izvan Allahovog znanja, ni trun jedan ni na nebesima ni na Zemlji, nema ništa ni manje ni veće od toga, što nije u jasnoj Knjizi – da nagradi one koji vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i dar veliki, a da patnju osjete oni koji poriču Božije znakove. Ima onih koji dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina i da vodi do Allaha Dragog i Hvaljenog.  Neka je salavat i selam na Allahove vjerovjesnike: Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda, a.s., na njihove ashabe i na sve one koji su živjeli i umrli s Istinom u srcu i u djelu. I neka je selam na bosanske sinove, šehide, koji su, na Allahovom putu, dali svoje živote.

Draga braćo i sestre, dragi muallimi i muallime, dragi roditelji,

Imamo razloga danas biti sretni i ponosni. Sretni smo zato što smo slobodni da se danas u ovolikom broju skupimo na jednom mjestu radi jednoga cilja, a to je briga za našu djecu kojoj dugujemo roditeljsku ljubav i učiteljski odgoj i obrazovanje. Uprvo tako, nema obrazovanja bez odgoja, niti ima odgoja bez obrazovanja. To su dva krila kojima se hoda u životu. Zato muallim i muallima, vjeroučitelj i vjeroučiteljica, nisu puki prenosioci znanja, već su i mueddibi i mueddibe, odgajatelji i odgajateljice duše i karaktera. Osobu koja posjeduje znanje bez moralnih vrijednosti i duhovnog karaktera perzijski pjesnik Sanā’ī naziva lopovom koji je opasniji od običnog kradljivca, jer, kaže Sanā’ī: “Lopov sa lampom u ruci može ukrasti monogo više dragocjenih stvari”!

prvi.kongres-vjeroucutelja.2011.Ponosni smo na šehide i gazije, kojima dugujemo zahvalanost za ovu današnju slobodu, ali i obećanje da šehide nećemo zaboraviti a gazije nećemo ostaviti same dok ih ovih dana napadaju samo zato što su bili hrabri da se suprostave agresiji na našu djecu, našu vjeru i na našu zemlju. Zato smo danas ovdje da im kažemo: Nedamo vam našu djecu! Nedamo vam našu vjeru! Nedamo vam našu zemlju! I nedamo vam našu uspomenu na Derviša ef. Spahića, Kasima ef. Mašića, Abdullaha ef. Ganića, Redžepa ef. Muminhodžića, Ešrefa ef. Kovačevića, Ibrahima ef. Hadžića, Munira ef. Spahića, Fadila ef. Hadžića, Omera ef. Imamovića, hafiza Abdullaha ef. Budimliju, Hidajeta ef. Elkaza, hafiza Hamzu ef. Grabusa, Fejzullaha ef. Hadžibajrića, Besima ef. Hamzabegovića, hafiza Mehmeda Nukića, Veliju ef. Šetkića, Sabira ef. Dizdarevića, Fadila ef. Hasanovića, Omera ef. Mulamehmedovića, Hasana ef. Hilića, Rešida ef. Omerbašića, Šerifa ef. Ćemana, Osmana ef. Trepče, Ibrahima ef. Joldića, Muju ef. Haušića, Hakiju ef. Alihodžića, Ferida ef. Čičkušića, Abdusameda ef. Omanovića i druge vrijedne muallime i muallime, poput Sarajke hadžince Umme-hanume, bule Fate Fočakove, bule Rabije Mušić-Erkočević, hafize Salihe Leto, bule Stovrečke i mnogih drugih koji su nosili i prenosili emenat vjere i morala u našem narodu tako da mi danas znamo ko smo i šta smo, ali isto tako da znamo gdje smo danas: Na 1. kongresu vjeroučitelja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Srbiji-Sandžaku i Hrvatskoj. Siguran sam da nas svi oni vide i da su sretni i ponosni na nas, na našu uspomenu na njih i na našu odlučnost da ih slijedimo kao naše uzorite vjeroučitelje, pa im stoga proučimo Fatihu, kao naš selam i našu zahvalnost za sve što su uradili za nas!

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice,

prvi-kongres-vjeroucitelja

Usporedbom dva uma iz dalje i dva iz nama bliže prošlosti može se, čini mi se, najbolje pokazati oštrina dileme između malog i brzog uspjeha i velikog i trajnog napora za moralnu obnovu pojedinca i zajednice. Riječ je o Ebu Hamidu el- Ghazzaliji (1058 – 1111) i Ibn Rušdu (1126-1198) iz dvanaestog, te o Džemaluddinu Afghaniji (1838-1897) i Muhamedu Abduhu ( 1849-1905) iz devetnaestog stoljeća. Iako se na prvi pogled može reći da se radi o sukobu dva različita mišljenja, pa čak i dvije različite kulture i civilizacije – antičke grčke i autentične islamske – ja mislim, da se dijalog između Ghazzalije i Ibn Rušda treba razumijevati više kao njihov napor da razriješe dilemu između pritiska za instantnim odgovorom i potrebom za konstantnim naporom da se upotrebljive moralne vrijednosti islama održe u vremenu. Koliko god da se trudio, Ghazzalija nas nije uvjerio u svoju nevinost od grčke filozofije, kao što se ni Ibn Rušd nije htio, a ni mogao, odreći svojeg islamskog porijekla. To što su na Istoku Ghazzaliju označili kao spasitelja islamske misli i kulture, a Ibni Rušda na Zapadu kao spasitelja zapadne misli i kulture nije nikakv dokaz sukoba između Istoka i Zapada, treba li reći Islama i Zapada,već je to bio jasan znak krize univerzalnog uma kod muslimana koji je umjesto razvijanja velikog počeo usvajati mali džihad u smislu osobnog preobražaja i traženja osobnog spasa na račun društvenog ili opće kulturnog napretka Ummeta.

Ghazzalija je očito tražio i našao osobni spas u sufizmu, ali je zato iza sebe ostavio veliku prazninu u kolektivnoj svijesti muslimana o bitnim pitanjima opće društvene, političke i kulturne orijentacije. Na drugoj strani, Ibn Rušd je prihvatio rizik mišljenja svog vlastitog uma i, na taj način, iza sebe ostavio poruku da je konstantna upotreba uma zahtjevan proces, tj., veliki džihad je kontinuitet pamćenja koji se ne može svesti na jednokratno izlijevanje ili naglo izražavanje osjećaja radosti ili srdžbe. Na sličan način, nakon gotovo sedam stotina godina, Džemaluddin Afganija i Muhamed Abduhu su se suočili sa istom dilemom: instantnog odgovora i konstantnog napora za oporavak Ummeta. Prvi je vjerovao da je moguće skupiti svu energiju Ummeta i s njom naglo promijeniti položaj islamskog svijeta, dok je drugi smatrao da postojeću energiju treba raspodijeliti na duže vrijeme putem odgoja i obrazovanja i čekati željene rezultate. Lahko je prepoznati da je Afganija bio za revolucionarni pothvat tipa Bedra, tj., maloga ili trenutačnog uspjeha, dok je Abduhu mislio da je evolucijski put uspravljanja Ummeta, rekli bismo, konstantnog uspjeha bolje rješenje.

Bez umišljaja da kažem sve što bi se moglo reći i poreći o velikim umovima kao što su bili Ghazalija, Ibn Rušd, Džemaluddin Afganija i Muhamed Abduhu, moja namjera je bila da ukažem na činjenicu da su muslimani još uvijek između žarke želje da naglim izljevom energije pokažu odanost islamu i nužne potrebe da postojeću energiju rasporede na duži rok. To zapažanje moguće je potkrijepiti i trenutnim događanjima s muslimanima i oko muslimana u svijetu. Treba biti slijep pa ne primjetiti veliki naboj koji se pravi u ime islama i oko islama u svijetu. Pa i sami smo svjedoci tog islamskog naboja ovdje u Bosni i Hercegovini.

prvi-kongres-vjeroucutelja-reisu-l-ulemaBaš zbog toga sada je potrebno da razumijemo Alejhisselamovu poruku o velikom ili konstantnom džuhdu, naporu, nakon malog ili trenutačnog džuhda, napora, koji je mal, upravo, zato što traje kratko i što je samo uvod u dugi i naporniji rad koji zahtjeva pravilan raspored energije da se osigura da se upotrebljive vrijednosti islama održe u vremenu i prostoru. Dragi vjeroučitelji, učesnici 1. kongresa vjeroučitelja Islamske zajednice, dozvolite mi da kažem da sam neobično sretan što je organiziran ovaj Kongres. Ja u ovome vidim da smo se mi opredjelili za veliki napor, tj. na dugoročni napor u smislu otvaranja procesa raspodjele energije sa posebnim težištem na odgoj i obrazovanje naše mladeži, a to su oni koji će, ako Bog da, jednog dana preuzeti odgovornost za svoju i sudbinu svoga naroda i zemlje. Oni kojima se povjeri emanet naše vjere, slobode, imetka i časti moraju biti odgovorni i ne uzimati sebi što im ne pripada, jer na kraju ćemo svi stradati zbog njihove slabosti i korupcije. Jer, kao što je neko primjetio vlast i moć su podložni korupciji, ali isto tako nemoć i beznadežnost neke dovodi da padnu u zamku mita i korupcije. Vlast i moć korumpira mali broj ljudi, dok nemoć i beznađe korumpira veliki broj ljudi. Zbog toga, moramo biti jaki i snažni da bismo bili slobodni i da bismo bili sigurni da ćemo ostati uspravni svi zajedno u jednom saffu za boljitak našeg naraoda i naše zemlje. Neka nam Allah pomogne na tom plemenitom putu! Amin!

DEKLARACIJA VJEROUČITELJA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

Prvi kongres vjeroučitelja islamske vjeronauke u Bosni i Hercegovini održan je 03. 12. 2011. godine u Sarajevu. Kongres je održan pod pokroviteljstvom reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH dr. Mustafe Cerića, a pored prisutstva oko 800 vjeroučitelja islamske vjeronauke iz Bosne i Hercegovine, kongresu su su prisustvali i predsjednik Sabora IZ Safet Softić, zatim akademik Ferid Muhić i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.

deklaracija-vjeroucitelja-2011

U prilogu donosimo Deklaraciju vjeroučitelja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini usvojenu na 1. Kongresu vjeroučitelja, koji je danas održan u Sarajevu:

 

DEKLARACIJA VJEROUČITELJA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI  1. KONGRES VJEROUČITELJA ISLAMSKE VJERONAUKE

(Sarajevo, 08.muharrem, 1433/03.decembar, 2011)

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ
{قال الله تعالي: قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ }

– Zar su jednaki oni koji znaju i oni koji ne znaju? (Kur’an, 39:9)

{قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّي اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: إنَّمَا بُعِثْتُ لِأتُمِّمَ مَكَارِمَ الاَخْلاَقِ}

– Stvarni smisao moje misije je usavršavanje moralnih vrijednosti! (Hadis)

Mi, vjeroučitelji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, okupljeni na 1. Kongresu vjeroučitelja islamske vjeronauke u Sarajevu, zahvaljujemo Dragom Bogu, donosimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda a.s., prihvatamo odgojno-obrazovni program Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i poštujemo državni Ustav i državne zakone, te međunarodne deklaracije o slobodi vjere i pravu roditelja da svoju djecu odgajaju i obrazuju prema slobodi vlastite savjesti. Deklaracija koju donosimo na 1. Kongresu vjeroučitelja islamske vjeronauke je u skladu sa Planom i programom islamske vjeronaouke u školama. Ona je potvrda naše predanosti moralnom odgoju i obrazovanju mladog naraštaja u pravcu kulture dijaloga, mira i tolerancije u ovom vremenu punom promjena i izazova. Ujedno, Deklaracija je naš odgovor na pokušaj osporavanja i jednostranog ukidanja vjeronauke u školama.

Kao vjeroučitelji u Bosni i Hercegovini, Srbiji – Sandžaku i Hrvatskoj, duboko smo zabrinuti zbog nasilja na ulici, u školi, porodici i našem društvu, čiji su, nerijetko, inicijatori i sudionici maloljetnici. Svjesni da nasilje može uzrokovati zločin protiv čovječnosti, poput genocida i terorizma, mi ovom Deklaracijom želimo naglasiti da su vrijednosti života, sloboda vjerovanja i ljudsko dostojanstvo prirodna i neotuđiva prava svakog čovjeka. Želimo ukazati na zajedničku moralno-etičku osnovu naše zajednice i našeg društva, potpuno svjesni da naš pristup kao vjeroučitelja islamske vjeronauke, koji se temelji na našem razumijevanju Božanskog, na našoj svijesti i savjesti, te našoj religiskoj tradiciji, može biti predmet rasprave, pa čak i odbacivanja od strane onih koji imaju drugačiji svjetonazor. Međutim, vjerujemo da naša predanost ljudskim pravima treba da bude shvaćena kao naše inzistiranje da puno razumijevanje ljudskog bića i ljudskog dostojanstva mora biti utemeljeno u izvoru konačnog autoriteta.

Kao vjeroučitelji islamske vjeronauke u Bosni i Hercegovini, Srbiji – Sandžaku i Hrvatskoj, mi vjerujemo da se istinska ljudska sloboda izražava u predanom izboru istine i pravde, koju osigurava Uzvišeni Bog, čime se osigurava i fundamentalno dostojanstvo čovjeka. Želeći dati doprinos tom cilju, mi, vjeroučitelji islamske vjeronauke, usvajamo sljedeću Deklaraciju:

  • 1. Duhovna dimezija vjere (vjeronauke): Vjera kultivira ljudski duh kroz duhovnu praksu, koja ima za cilj ostvarivanje istinskog unutarnjeg mira vjernika i mira sa širom zajednicom. Vjera je snaga kojom se savlađuje nesavladivo; vjera je nada i kad izgleda da nema osnove za nadu. Vjera je manifestacija ljepote ljudske duše i moralnih vrlina.
  • 2. Etička dimenzija vjere: Vjera je izvor etičkih sistema koji upravljaju ljudskim životima i određuju ponašanje miliona ljudi. Misija vjeroučitelja je da na učenike prenose sistem etičkih vrijednosti koje promoviraju kulturu mira, suživota i tolerancije. Etičke vrijednosti kao što su istina, pravda, solidarnost sa slabim i nemoćnim osobama, briga za čistoću životne sredine i kultura nenasilja su u središtu vjeroučiteljske pažnje. Vjeroučitelj mora biti moralno-etički uzor svojim učenicima.
  • 3. Društvena dimenzija vjere: Vjerska tradicija ima vertikalnu i horizontalnu strukturu, koja joj omogućava da ima utjecaj na privatni i javni život ljudi. U svakom gradu i svakom selu postoji mjesto za vjersko okupljanje: džamija, crkva, sinagoga ili neka druga bogomolja. Na različite načine ta mjesta su uvezana u domaću i međunarodnu mrežu, koja ima snažan utjecaj na formiranje ljudske ličnosti. Zadatak vjeronauke u školama je da djecu na vrijeme i pravilno vjerski educira i ukaže im na opasnost od krivog tumačenja vjere i nasilnog ponašanja u ime vjere. Društvena dimenzija vjere daje velike mogućnosti za komunikaciju, koju treba usmjeriti u pravcu kulture mira i tolerancije, a ne u pravcu nasilja i netolerancije.
  • 4. Kulturna dimenzija vjere: Vjera je čvrsto uvezana u kulturu i zato može značajno pridonijeti izgradnji tradicije i običaja, koji promoviraju mir i suživot umjesto nasilja i mržnje. Vjera je istovremeni tumač života u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Posredno ili neposredno, vjerski govor formira identitet ljudi i određuje njihov odnos prema drugom i drugačijem. Vjeronauka ima moć da ustanovi pozitivne vrijednosti ljudskog života kao općeg dobra zajednice i društva.

Na temelju razumijevanja gore spomenutih dimenzija vjere, mi, vjeročitelji islamske vjeronauke, ovom Deklaracijom1. Kongresa vjeroučitelja, obećavamo:

  • 1. da ćemo promovirati znanje i moral kao dva temeljna načela za uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu, kao glavnim vrijednostima Časnog Kur’ana, Sunneta Božijeg Poslanika i stoljetne tradicije bosanskohercegovačkih muslimana;
  • 2. da ćemo štititi prava roditelja da svoju djecu odgajaju i obrazuju prema slobodi vlastite savjesti, a na temelju zakona o slobodi vjere, te relevantnih međunarodnih deklaracija o pravima djeteta i obavezama roditelja da djeci osiguraju zdrav razvoj;
  • 3. da ćemo kroz vjeroučiteljski rad naglašavati ono što podstiče međuljudsko poštivanje i prihvatanje;
  • 4. da ćemo jasno i otvoreno govoriti, i, ako bude trebalo, ustati protiv netrpeljivosti i diskriminacije. Mi ćemo uraditi sve što je u našoj moći da spriječimo govor mržnje ili druge oblike kažnjive mržnje, bilo da se radi o islamofobiji, antisemitizmu, napadima na kršćane ili sljedbenike bilo koje vjere ili ideologije. Mi prihvatamo odgovornost da poduzmemo akciju, naročito ako su postupci netrpeljivosti i diskriminacije vjerom motivirani;
  • 5. da ćemo se zalagati za pravo da sve vjere budu vidljive u javnom životu. U tolerantnom društvu ljudi imaju pravo na promociju svoje vjere, te da svoju vjeru javno očituju, bez stida i straha. To podrazumijeva javno pokazivanje vjerskih simbola, oblačenje vjerske odjeće i nošenje simbola vjerskih uvjerenja. Mi vjerujemo da je manifestacija vjerskih simbola i oblačenja u javnom životu bogatstvo jednoga društva i dobar znak uvažavanja drugog i drugačijeg;
  • 6. da ćemo biti lijep primjer u vjeri i moralu svojim učenicima, poučavajući ih da sve eventualne nesporazume rješavaju na miran način, kroz dijalog i međusobno poštivanje. Trudit ćemo se da kod učenika razvijamo duhovnost, koja život olakšava, a ne otežava, koja duši donosi radost, a ne žalost;
  • 7. da ćemo se truditi da vrijednosti istine, pravde, mira i pomirenja u društvu budu poznate i promovirane u svim školama i institucijama, gdje ima vjeronauka ili se obučavaju djeca kako bi se osiguralo da se mladi naraštaji odgajaju i obrazuju u duhu mira i tolerancije i kako bi se osposobili za izazove pluralnih društava, gdje ljudi i narodi različitih vjera i kultura žive zajedno u miru i suživotu;
  • 8. da ćemo raditi na promociji kulture mira i pomirenja u Bosni i Hercegovini, Srbiji -Sandžaku, Hrvatskoj, Balkanu, Evropi i svijetu, na načelima i normama koje stoje u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima(član 18.); Deklaraciji UN-a o eliminaciji svih oblika netolerancije na osnovu religije ili uvjerenja (član 1.);Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima (član 9.); i Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

Na Kongresu su usvojene i sljedeća tri zaključka:

  • 1. Dajemo punu podršku autentičnim vjeroučiteljima, predstavnicima Islamske zajednice u Srbiji, odnosno Sandžaku.
  • 2. Osuđujemo svako miješanje politike u odabir vjeroučitelja u Republici Srbiji.
  • 3. Poručujemo kolegama u Republici Srbiji da nisu sami i da uvijek mogu računati na našu pomoć i podršku.

Hajrudin Mujkanović