Pogledi – akademik Nedžad Ibrišimović, „Nacionalista zgnječenog naroda“

Pogledi bošnjačkih intelektualaca, akademik Nedžad Ibrišimović, „Nacionalista zgnječenog naroda“

Volio bih, recimo, znati ko to izdaje potvrde da je neko nacionalista. Šta znači biti nacionalista jednog zgnječenog naroda, zločinima sabijenog u kotlinu rijeke Bosne i rastjeranog po svijetu i koji samo participira u svojoj zemlji i državi, a sam nema ni zemlje ni države. Je li to onda zgnječeni nacionalista? Nije. Jer on tebe krpi kao gajnc novog, čitavog nacionalistu. Baš me zanima ima li među Ciganima šovinista i nacionalista?

Nemoguće je shvatiti ogroman broj stvari i u domaćoj i u inostranoj politici. Kao da u političko-šahovskoj igri više ne postoji ni potez a kamoli otvaranje, kao da postoji samo šah-mat, i to odmah. I vanjska i unutarnja i svjetska i državna i regionalna i lokalna politika nadilaze moje moći shvatanja i razumijevanja. Ako politika nije nešto drugo, što se ne vidi, što se ne čuje, što znaju samo jaki, nevidljivi i odabrani.

Bušmani su dušmani

Ja ne mogu, naprimjer, više voditi rat u Iraku. Tiče me se, naravno, ali ne mogu. Imam slušalice ispod šljema i muziku pravu, dobru, američku muziku dok pucam, ali ne mogu. Puno to košta para, to su milijarde. Doduše, Medofi zidaju piramide i od pedeset milijardi nevidljivih dolara. I inače je, kažu, para na svijetu svega pet posto, a ono devedeset pet posto je hava. A ja imam iskustvo samo sa nekoliko hiljada maraka. A uvlače se i neke privatne zaštitarske firme, ubijaju bezveze, štetu prave. Ako hoće demokratiju, neka im bude, a da im je ja nasilu dovlačim, pa po čemu su to zaslužili, niti su mi rod, niti pomozi Bog, tuđi umet, Arapi, nekrst, muslimani. Imaju, doduše, naftu. Ali ima i Teksas. Krst smo poboli usred arabljanske pustinje, da li kad smo tek počeli pucati po Iraku za vrijeme Buša oca, ili nakon nekoliko godina za vrijeme Buša sina ( vidi, ispade da su obojica „bušmani”; dušmani su svakako onima koje su ubijali), nije važno, važno je da su naši momci poboli krst usred muslimanske Arabije. A nije ni pravo, nismo našli oružje za masovno uništavanje, a ni elkaidovce, slagali smo i sav svijet i naivnu Englesku, a i ona je poslije svoj narod morala lagati da bi se priključila napadu na Irak ( a naročito na Avganistan, jer tamo su davno već ratovali i, haman, izgubili i opet udarili da se poprave). Prevelike su to stvari za mene, sad se tamo u Iraku, ubijaju sami muslimani, šiije i suniti, šiija ubaci bombu u džamiju sunita, sunit u džamiju šiija. Je li to politika? Ne mogu shvatiti. A vodim i rat u Avganistanu. Previše je to za mene. Hajde, to nekako i razumijem, ubijaju muslimane, jer je neko nekako izračunao da je muslimanska krv jeftinija od nafte, ali ne mogu više. A ne mogu više, mada je početak marta, donositi i budžet Kantona Sarajevo, jer se u to ne razumijem. To nije toliko miliona kao za rat u Iraku i Avganistanu, manje je miliona, ali ne mogu više ni to, neka, taman ne bilo miliona, jer ne razumijem šta Mehmedić krivotvori, a šta Kozadra griješi, a zašto Pećanac SDEU skida vladu, ne mogu, neka rade što god hoće, ali ja o tome više neću da znam ništa; mene više neka ne obavještavaju, neka se tamo u skupštini i pobiju i posmjenjivaju, mene se to više ne tiče, ja to ne mogu i neću da znam za to; pa čak i da dobijem dvadeset maraka više na svoju penziju od dvjesta devedeset maraka mjesečno, ne zanima me.

Pita se pjevač Laka

I neka me ne obavještavaju ni na FTV, ni na BiHTV, ni na OBNTV, ionako me počesto obavještavaju na hrvatskom jeziku, iako sam pod jednim krovom i to svojim; kad god upalim BH, FTV, OBN moram odmah okrenuti na HRT, da slušam ljude kako normalno govore na svom maternjem jeziku. Ali ne mogu više i ne zanima me ništa više ni na bosanskom ni hrvatskom. Ne mogu se nosati ni s englesko- srpskim pravosuđem, nemam ja živaca za to, onako hapsiti Ganića, da država ne smije braniti svog kidnapovanog predsjednika, to je prekomplicirana pravda za mene; a nakon svega ne uhapsiti Mladića. Mejdžor je ionako prepisao tekst SANU. Ko će tome stati ukraj, kome se ti politički konopci ne stežu oko vrata? Možda samo ljudima bez duše. Spočetka devetnaestog stoljeća u Bosni je bilo četrdeset kapetanija, mogao si prebjeći iz kapetanije u kapetaniju; sad se prebjegne iz Bosne u Hrvatsku, ili obratno. U Hrvatskoj kriminalac, u Bosni častan čovjek. I nikom ništa. Ko to može shvatiti? Ja ne mogu. Neko je već rekao da je savremeno uređenje države Bosne i Hercegovine luđačka košulja. E, sad je taj luđak, koga bolničar kašikom pita, jer su mu ruke dabome svezane, posađen u klupe UN da uz najveće sile svijeta da svoj glas za uvođenje pooštrenih sankcija Iranu zbog mirnodopskog atomskog programa, a iz straha da ne pređe u oružani. I to kažu da će njegov glas biti presudan. To se ne može shvatiti. Ta Bosna je mala zemlja, otkud da se na nju navaljuje tolika odgovornost. Ta Bosna je prijatelj i Americi i Iranu. Zašto ne postave lahko pitanje? Recimo, treba li ukinuti atomsko naoružanje Izraelu? I tako unedogled, hiljade nemogućih stvari i u domaćoj i u inostranoj politici za uposlenike – mogućeg, jer politika je bavljenje mogućim, zar ne, a ovo je sve nemoguće. Volio bih, recimo, znati ko to izdaje potvrde da je neko nacionalista. Šta znači biti nacionalista jednog zgnječenog naroda, zločinima sabijenog u kotlinu rijeke Bosne i rastjeranog po svijetu i koji samo participira u svojoj zemlji i državi, a sam nema ni zemlje ni države. Je li to onda zgnječeni nacionalista? Nije. Jer on tebe krpi kao gajnc novog, čitavog nacionalistu. Baš me zanima ima li među Ciganima šovinista i nacionalista? Kad li će se to i njima početi prišivati? Odgovara li Muharemu Serbezovskom titula romski nacionalista? Zar bi musliman morao kriti da je musliman da ne bi bio žigosan pojmom deklarirani. Koji su to nedeklarirani, nežigosani muslimani? Gdje i ko udara muhur na te diplome? U situaciji kada se bošnjački narod neprekidno, najmanje stoljeće i po, fizički ubija i duhovno rastače, da bi općom agresijom na Bosnu i Hercegovinu od sve tri zemlje s kojima graniči 1992-1995., uz ravnodušnost međunarodne zajednice i Mejdžorovo nedvosmisleno pismo, bio najzad doveden u situaciju da ni živ ni mrtav čeka da bude do kraja uništen i zbrisan s lica zemlje – ne biti ono što jesi je neprirodno i jadno. Ako ja ne budem ono što sam, ko će to onda biti umjesto mene, pita se pjevač Laka.

Kada se sve dobro razabere, bošnjački narod nema ništa za šta bi se uhvatio osim vjere i politike. Nema ni nafte ni zlata. Vjera je sama po sebi složen unutarnji fenomen, politika spoljni. Ja sam u politiku ušao s agresijom na Bosnu i Hercegovinu kad je politika imala mnogo elemenata narodnog otpora. Kada se politika zakomplicirala ja je više nisam umio pratiti, najprije je iščezla iz moje glave, a onda se vinula visoko iznad mene u tmaste oblake i ja više gore ne mogu ni gledati da ne bih oslijepio od munja njenih aporija.

 (Objavljeno u Patriotskom magazinu „Kulin”, od 7. maja 2010.)

H.M.