Posjet mladih iz Olova

ic mala

Posjet Mješovite srednje škole „Musa Ćazim Ćatić“ iz Olova

Bosna, to je jedna dobra zemlja. Kad plače klobučaju kiseljaci. Sagni se i pij, niko se ne ljuti. U Bosni ima jedna tišina. U tišini jedna njiva. U toj njivi obeharalo stablo. Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni. Bosna ima Bosanca. Kad Bosanac liježe na počinak on polako glavu spušta na zemlju da zemlju ne povrijedi. Bosna ima majku. Majka se popne na brdo iznad pruge pa mahne mašinovođi. Majka mahne mašinovođi, a lokomotiva vrisne. Bosna ima kuću. U kući živi starica. Njen smijeh je ajet o džennetu. Skloni obuću kad prelaziš Koranu Glinu, Savu i Drinu. Operi noge u rijekama. Bosna je ćilimom zastrta. (Nedžad Ibrišimović)

Svi mi Bošnjaci otprilike ovako doživljavamo Bosnu. Mnogo štošta je u pjesmi rečeno o Bosni i Bošnjaku. Upravo ovako sam doživio susret s srednjoškolcima i profesorima Mješovite srednje škole iz Olova koje je predvodio Ibrahim ef. Mehić,  a koji su nas posjetili 24. i 25. ovoga mjeseca. Pedeset mladih lica iz junačkog Olova se interesira za gradnjom džamije u Rijeci, jer kažu: „Ovo je naš dio Bosne ovdje“, pa su i oni ponosni na urađeni posao izgradnje Islamskog centra. Došli su u večernjim satima, izmoreni, ali radosni što su sretno stigli. Nastojali smo ih ugostiti kao što često volimo reći „kao kod svoje kuće“. Tako su naše vrijedne džematlijke spremile večeru u divanhani Medžlisa Islamske zajednice, onako bosansku, kako to nama i priliči. Nakon obavljenog akšam-namaza, hor iz Olova Ružin pupoljak, priredio je kratak ali vrijedan pažnje program u prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice u Vodovodnoj ulici. Prostorije su bile prepune. Što bi bio Bošnjak bez sevdalinke, a da ne spominjemo atmosferu krajem programa kada su se začula narodna kola kojima mnogi prisutni nisu mogli odoljeti. Vrijedno spomena je organizacija smještaja. Naime, već nam je prešlo u praksu da imamo vrijedne članove Zajednice koji su za posjete mladih iz Bosne uvijek pri ruci prihvatiti musafire (putnike) na konak. I k tome još, žele što više djece prihvatiti. To je pravi odnos prema gostima. Sve je besplatno i sve je bolje nego da smo plaćali. Drugi dan smo zajednički posjetili Islamski centar u izgradnji. Začuđeni grandioznošću objekta, poluglasno su komentirali da bi svaki grad u Bosni trebao imati ovakve centre. U centru smo im ukazali na aktivnosti Islamske zajednice, aktivnosti Bošnjaka u R Hrvatskoj i slično. Kasnije, mladim gostima smo pokazali ljepote Kvarnerskog zaljeva, posjetivši Opatiju i boravivši u njoj nekoliko sati, nakon čega smo se morali rastati i krenuti svojim obvezama. Ali, ovdje priči ne bi trebao biti kraj. Priča bi bila uokvirena kada bismo im uzvratili posjet, što bi im bilo izuzetno drago. Nakon toga nastaju prijateljstva, poznanstva, koja ko zna u kojem pravcu vode. Namjera nam je s ovakvim susretima upoznavati mlade Bošnjake širom Bosne, pa i šire.  No, bojim se da smo nedovoljno organizirani, složni ili nedovoljno zainteresirani ili smo dovoljno otuđeni od Bosne da nemamo želju posjećivati naše gradove diljem Bosne, već se radije opredjeljujemo za neka daleka i skuplja mjesta, a svoju Bosnu još cijelu nismo istražili i zijaretili. Ovim putem se želimo zahvaliti Medžlisu Islamske zajednice, Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici, domaćinima koji su prihvatili goste i posebno Vijeću žena koje funkcionira u sklopu našeg Medžlisa, te svima koji su na bilo koji način pomogli realizaciju prijema mladih iz Olova.

 

Hidajet Hasanović