Povodom Lejletu-l-mi’radža

Ovih dana muslimani se prisjećaju jednog vrlo lijepog detalja iz života Allahovog Poslanika, a.s. kada je on proputovao sedam nebesa u noći isra-i mi’radža. Međutim, nije u potpunosti poznato kada i kojeg dana se to proputovanje dogodilo, i da li se ono desilo jednom ili više puta? To zbog toga što se ashabi nisu puno interesovali o detaljima iz kojih nisu mogli crpiti određeni praktični i djelotvorni propisi. Dakle, propis o halau i haramu ili o nečem što je bilo obavezno učiniti. Noćno putovanje je potvrđeno Kur’anom. Po njemu je nazvana jedna kur’anska sura koja počinje riječima: «Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali.* – On, uistinu, sve čuje i sve vidi»(El-Isra: 1). Oni koji ne vjeruju u događaj isra-i mi’radža prestaju biti vjernici, po mišljenju većine islamskih učenjaka, jer time negiraju ono što je Kur’an potvrdio i što se zasigurno desilo u Poslanikovom, a.s., životu. Što se tiče mi’radža, on je išaretom spomenut u ovoj suri:  «Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s Pravoga puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga Jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio – blizu koliko dva luka ili bliže – i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? On Ga je i drugi put vidio, kod Sidretu-l-muntehaa, kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo – pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara.» (En-Nedžm: 1-18). Poslanik, a.s., je dva puta vidio Džibrila, a.s., u njegovom prirodnom obliku. Jednom na zemlji, što potvrđuju riječi Uzvišenog u sljedećoj suri: «On ga je na obzorju jasnom vidio.» (Et-Tekvir: 23), i drugi put kod sidretu-l-munteha u noći mi’radža o kojoj, upravo, govorimo. Na ovakav alegorijski način Kur’an govori o mi’radžu, dok se o isra’u govori sasvim jasno i konkretno. U hadisima Allahovog Poslanika, a.s., se potvrđuje događaj isra-i mi’radža. Isra je zemaljsko putovanje od Časnog mesdžida u Mekki do Časnog mesdžida u Kudsu (od Časnog hrama u Daleki hram) Allah, dž.,š., je povezao ova dva mesdžida Poslanikovim putovanjem. Prvi mesdžid je početak, a drugi završetak toga putovanja. Mi’radž je nastanak putovanja sa zemlje na nebesima sve do granice koju zna samo Allah.  Njega su dočekivali vjerovjesnici na svakom od nebesa. Velikani vjerovjesnika su ga susreli na zemlji i klanjali za njim. Potom je Allah, dž.š., dopustio Svojim vjerovjesnicima da ga dočekaju i izraze mu dobrodošlicu na nebesima.  To je bila počast Poslaniku, a.s., nakon svega što je pretrpio od strane svojih sugrađana. Allah, dž.š., je želio da ga povede i nadoknadi i priušti takvu ceremoniju na Zemlji i na nebesima. Poslanik, a.s., je puno toga sa svojim ashabima preživio. Deset godina je svom narodu prenosio poruku, učeći im Kur’an i pojašnjavajući im propise islama. Međutim, prihvatili su ga na najgori mogući način. Nakon smrti njegovog amidže Ebu Taliba, stanje se pogoršalo jer mu je on bio zaštitnik. To stanje se još više pogoršalo nakon smrti njegove supruge Hatidže, jer su mu oni oboje bili oslonci, jedno van, a drugo unutar kuće. Oboje su umrli iste godine, pa je Poslanik, a.s., tu godinu nazvao “godinom žalosti”. Poslanik, a.s., je zaželio da pronađe novo mjesto u kojem će zasaditi sjeme svojeg poziva u kojem će mu se srce smiriti i dgje će (u plemenu Sekif) pronaći ono što kod svojeg naroda (pleme Kurejš) nije pronašao. Otišao je sa svojim slugom Zejdom ibn Hariseom, ali tamo nije našao ništa drugo do pakosti koje je bilo prisutno u plemenu Kurejš. Prihvatili su ga veoma loše. Govorili su mu: “Zar ne imaše Allah nikoga drugoga osim tebe da ljudima pošalje!?”, “Ako istinu govoriš, onda si prevažan da ja sa tobom govorim, a ako ne govoriš istinu, onda si prenizak da sa tobom govorim. Svakako, neću s tobom govoriti, govorio istinu ili ne!” Nisu mu, čak, ni razgovor priuštili ili ga na taj način zadovoljili. Nagovorili su svoje podčinjene, djecu i maloumnike da ga napadnu i nanesu mu tjelesne povrjede, tako da su ga primorali da se vrati. Vratio se, ali ga Allah, dž.š., nije napustio. On nije mario na ljutnju ljudi sve dok je bio siguran u Allahovo zadovoljstvo i oprost. Zbog njegovog lošeg stanja meleki su se uznemirili pitajući ga da, ako on želi, spuste brda na nevjernike ili zemljom da ih zatrpaju, ili da sa njima učine ono što su sa nevjernicima ranije učinili. Ali je Poslanik, a.s., sve to odbio rekavši: “Želim da iz njihovih kičmi izađu oni koji će obožavati Allaha, ne pridružujući Mu druga.” Allah, dž.,š., je Muhammedu, s.a.v.s., poslao donosioca Objave (Džibrila, a.s.) koji mu je isprao grudi zem-zem vodom i izvadio iz srca šejtanov udio, pa je onda sa njim otišao jašući buraka, životinju kojoj se ne zna prava bit, od Časnog masdžida (mesdžidu-l-harama) pa do Dalekog hrama (mesdžidu-l-aksa), neka Allah oslobodi njene zatočenike! Tamo mu je Allah pokazao šta je želio. Pokazao mu je nagrađivanje i kažnjavanje mnogih ljudi. Vidio je ljude kojima režu usta kliještima. Upitao je: “Ko su ovi Džibrile?” “To su hatibi iz tvog ummeta koji su ljudima naređivali dobro, a sebe su zaboravljali, a oni su Knjigu učili. Zar se neće opametiti”, reče Džibril. Potom je vidio ljude koji su druge ogovarali kako im lica grebu vatrenim noktima, a zatim kako se ta lica vraćaju u prvobitni oblik, pa se opet grebu, i sve tako. Na putu je vidio mnogo toga sve dok nije stigao u bejtu-l-maqdis gdje su ga čekali vjerovjesnici. Nakon toga se ispeo na najviše nebo gdje se šapatom molio Allahu, dž.š., gdje mu je Allah propisao namaz. U prvi mah bilo mu je propisano pedeset namaza, ali je savjetovanjem njegovog brata Musaa, a.s., Allah, dž.š., smanjio taj broj na pet namaza. U tom smislu Allah, dž.š., je rekao: “Ja ne mijenjam ono što jednom kažem. U praksi je pet, a u nagradi pedeset.”  To je bio početak obaveznosti namaza, stuba vjere i duhovnog povezivanja insana sa Gospodarom. To je dnevni mi’radž vjernika. Kada se Vjerovjesnik, s.a.v.s., uzdizao na nebesa, proputovao je sa svojom duhovnom i tjelesnom dimenzijom, jer to Allahu nije teško. Kad su ljudi uspjeli posebnim sredstvima, uz saznanje koje im je Allah dao, da prevale tolike daljine i da skrate vrijeme, te da stignu do Mjeseca, kakvo li je onda stanje sa Vlasnikom snage koja se ne slama!? Sa Onim kome ništa nije nemoguće učiniti na nebesima i Zemlji”?! Nikako nije čudno da Poslanik, a.s., bude na nebesima duhom i tijelom. Uzdignut je na nebesa gdje mu je propisan namaz. On je za razliku od drugih obaveza i farzova propisan dok je bio na nebesima. svi farzovi, osim ovoga, su mu propisani na Zemlji, što govori o veličini važnosti namaza u Allahovoj vjeri. To je dokaz važnosti namaza kao stuba vjere. Ko ga uspostavi, uspostavio je vjeru, a ko ga sruši, srušio je vjeru. Namaz je vjernicima mi’radž (uzdignuće) ka Gospodaru, onima koji žele stupiti u kontakt sa Njim putem namaza. Namaz te odvaja od ljudskog dunjaluka u kome se ljudi međusobno bore. Odvaja te od ljudskog nemara i sukoba. U njemu čovjek staje pred svoga Gospodara kojeg moli, znajući da moli Onoga koji je blizu, a ne daleko; znajući da moli Plemenitog, a ne škrtog; traži pomoć od Njega, znajući da traži od Jakog, a ne slabog. U hadisu kudsijju Allah, dž.š., veli: «Podijelio sam namaz između Mene i Mojeg roba na dva dijela. Pa kada rob kaže: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova; Allah kaže: Moj rob mi zahvaljuje. A kada kaže: Milostivom Samilosnom; Allah kaže: Rob Me spominje javno i tajno. Mene hvali i Meni se klanja. Kada rob kaže: Gospodaru dana Sudnjega; Allah kaže: Rob priznaje Moju plemenitost i veličanstvenost. Kada rob kaže: Tebe obožavamo i od Tebe pomoć tražimo; Alah kaže: Ovo je između Mene i Mojeg roba: Kada rob kaže: Uputi nas na pravi Put, na Put onih kojima si Svoju Milost darovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali; Allah kaže: Ova želja je za Mojeg roba i što traži to će i dobiti.» Poklon i uspomena koja nam je ostala od isra-i mi’radža jeste namaz. Namaz prema kome su neki ljudi nemarni i bahati: «A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.» (Merjem: 59).