Sjećanje na Srebrenicu – 17. Godišnjica stradanja Bošnjaka u zaštićenoj zoni Potočari-Srebrenica

islamski_centar_mala_1

Povodom obilježavanja 17. godišnjice od genocida nad Bošnjacima Srebrenice prenosimo svih dosadašnjih 11 srebreničkih poruka reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića posvećenih obilježavanju Genocida u Srebrenici/Potočarima.

11 

PORUKA REISU-L-ULEME DR. MUSTAFE CERIĆA 

u povodu obilježavanja godišnjica

GENOCIDA U SREBRENICI

(2001-2011)

Ovo je kompilacija poruka i hutbi reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića koje je izrekao u proteklih 11 godina obilježavanja genocida u Srebrenici.

Obilježavanje najvećeg zločina počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata otpočelo je 2001. godine dovom reisu-l-uleme koja će se kasnije redovno učiti na komemoracijama kao “Potočarska dova”.

Prvi kolektivni ukop žrtava srebreničkog genocida obavljen je 31. marta, 2003. godine, u Memorijalnom centru u Potočarima, a svake naredne godine će se ukop obavljati na dan sjećanja na genocid u Srebrenici, 11. jula.

Tim povodu je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je održao govore i hutbe koje donosimo vremenskim redoslijedom.

Potočarska dova 

Neka oni koji imaju stida i koji se kaju, dođu ovdje i zajedno sa nama neka uče ovu dovu:

Bože Milostivi,

Ako pogriješimo, podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja;

Ako nas zamrači krivovjerje, osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem;

Ako nas zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa;

Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom (a.s.) pravdom;

Ako nam se ponudi mržnja, spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju;

Ako budemo protjerani iz domova, osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.

Bože Svemogući,

Ujedini naša srca u vjeri i ljubavi.

Učvrsti korake naše u istini i pravdi.

Osnaži volju našu u bratsvu i slozi.

Udruži misli naše u domu i domovini.

Bože Pravedni,

Molimo Te da nasilnicima oduzmeš mač,

A slabima da podariš moć vjere u istinu i pravdu.

Molimo Te, Bože,

Da tuga bude nada,

Da osveta bude pravda,

Da majčina suza bude molitva

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.

Amin!

2001/1422. 

ŠESTA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

DOVA REISU-L-ULEME

(Potočari, srijeda, 20. rebiu-l-ahir, 1422/11. juli, 2001)

U ime Allaha, Milostivog Samilosnog

Kada se Zemlja žestoko potrese

I kada Zemlja izbaci terete svoje

I kada čovjek uzvikne: Šta joj je?

Toga Dana ona će vijesti svoje kazati

Jer će joj Gospodar tvoj narediti.

Tog Dana ljudi će se pojedinačno pojaviti da im se pokažu djela njihova.

Onaj koji bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga,

A onaj koji bude uradio koliko trun zla – vidjet će  ga.

Zato znademo da ne može biti kolektivne krivnje za genocid, ali isto tako da se ne smije ni dozvoliti skrivanje zločina i zločinaca iza naroda. Sve dok jedan narod ne bude imao snage da se suoči sa istinom o zločinima pojedinaca počinjenih u njegovo ime koliko god da ih ima, rizikuje da nosi teret kolektivne krivnje. Genocid koji je ovdje počinjen, nije se mogao počiniti u ime Boga, niti u ime čovječnosti ili prava. Bože Pravedni, naš je bol danas veliki, ali naša vjera u Tvoju pravdu daje nam nadu da će majke, babe, subruge i djeca Srebrenice naći utjehu u činu polaganja kamena za ovaj spomenik i mezarje njihovim najmilijim. Vjerujemo, Bože, da će kod onih koji su u ime čovječanstva bili zaduženi da štite živote nevinih ljudi progovoriti savjest, pa da uvide svoj grijh i svoju obavezu da pomognu preživjelim Srebreničanima da se vrate u svoje domove i da njihova djeca žive život dostojan čovjeka.  Ako su majke Srebrenice osuđene da pate od bola zbog gubitka sinova, zašto moraju patiti od nepravde koja im se danas čini, jer im se uskraćuje istina o njihovim najmilijim i jer im se osporava pravo na život, vjeru, imetak i čast u njihovoj Srebrenici? Molimo Allaha Milostivog da majkama Srebrenice podari sabur, a dobronamjernim ljudima volju i snagu da im pomognu u ublažavanju njihovog bola i patnje.

2002/1423.

SEDMA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

DOVA REISU-L-ULEME

(Potočari, utorak, 1. džumade-l-ula, 1423/11. juli, 2002)

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog,

Koji je rekao:

Svaki onaj koji bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga,

A onaj koji bude uradio koliko trun zla – vidjet će  ga.

Danas mi u Bosni,

Bože Milosni,

Učimo dovu,

Jer tvojih robova,

Glasovi nas zovu,

Da se samo Bogu Jedinom,

Gospodaru Neba i Zemlje,

Klanjamo,

I pomoć tražimo,

Da nam pokaže put,

Onih koji su obdareni

Istinom,

Pravdom,

I snagom da upamte,

Da je Srebrenica,

Zjenica,

Našega oka,

Što ga majka,

Suzama isplaka,

Ne bi li vidjela zašto i kako,

Sina joj ubiše,

Oni koji dušu nejmaše,

Onoga dana kad je i Nebo plakalo,

I Zemlja kad se je tresla,

Od stida i srama,

Pred Bogom i svijetom,

Pred suncem i zvijezdom danicom,

Koja je vidjela,

Nevino čedo kako umire,

Pred ubicom koji je pjevao,

Pjesmu krvnika.

Ali mi nismo ovdje danas,

Radi  osvete,

Jer to nije nauka naše vjere,

Ovdje nismo ni da zločin opraštamo.

Mi smo ovdje da se zna,

Da je istina naša snaga,

Da je pravda naša sudbina,

Da je ljubav naša nada,

Da je mir naša poruka,

Da je Bosna naša domovina,

Da je Srebrenica zvijezda,

Koja budi savjest,

Onih koji dadoše mač,

Nasilniku da ubije,

Nevina čovjeka,

Koji je kroz plač govorio:

“Moji potomci  neće se sjećati,

Riječi neprijatelja,

Ali se hoće sjećati šutnje prijatelja.”

Zato, molimo Allaha Milostivog

Da majkama Srebrenice podari sabur,

A prijateljima našim volju i snagu

Da nasilnicima oduzmu mač,

Jer plač nevinog djeteta,

Je grijeh kojeg ne može podnijet

Plemenita savjest čovječanstva.

2003/1424

OSMA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

DŽENAZA – PRVI KOLEKTIVNI UKOP

(Potočari, ponedjeljak, 28. muharrem, 1424/31. mart, 2003)

GOVOR U POTOČARIMA

U jednome danu, ušutkana je riječ onih koji danas ovdje u Potočarima nijemo leže pred Bogom i svijetom. Riječ onih koji su krivi nije ušutkana, jer nemaju ni stida ni srama pred Bogom i svijetom. Ovdje se nema ništa reći što svijet nije znao i što sad ne zna. Ovdje se ima slušati ono što je davno rečeno u Starome Tevratu, u Novome Indžilu i u Časnome Kur’anu. A rečeno je da smo svi mi sinovi Ademovi, a Adem je od zemlje. Nema prednosti među ljudima ni po naciji, ni po rasi, ni po boji kože, osim po dobroti duše.  Poslušajmo, zato, istinitu vijest o dvojici Ademovih sinova kada je jedan od njih – Kabil glasno zaprijetio svome bratu – Habilu da će ga ubiti zato što nije mogao podnijeti bratovu nevinost pred Bogom i svijetom. “Ali, Kabile, kad bi ti pružio ruku da mene ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da tebe ubijem, jer ja se Boga bojim. I ne zaboravi, Kabile, da ćeš zbog mog ubojstva ponijeti i moj i svoj grijeh i zbog toga ćeš patiti, jer nasilnik ima pravo na kaznu.” Kabil nije slušao, već je ubio brata i izgubio se u grijehu svome, pa mu je Bog poslao jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo, brata svoga. “Teško meni” – povika on – “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se. Zbog toga je Bog propisao sinovima Israilovim: ako neko ubije jednog nevinog čovjeka koji na Zemlji nasilje ne čini, bit će kao da je ubio čovječanstvo; a ako neko bude uzrok da se sačuva jedan život jednog čovjeka, bit će kao da je sačuvao život čovječanstva. To su jasne riječi koje su Božiji poslanici donosili, ali su mnogi ljudi, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.

Tako je to zapisano u Tevratu, u kojem je uputstvo i svjetlost. I tako su po Tevratu sudili vjerovjesnici, koji su bili Bogu poslušni i čestiti ljudi, od kojih je traženo da čuvaju Božiju knjigu, i oni su je, doista, čuvali. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Boga, i ne iskrivljujte istinu i pravdu za malo ovosvjetske slave. A oni koji ne sude prema onome što Bog propisuje, oni su nepravedni. Bog je u Tevratu i Kur’anu propisao i ovo: glava za galavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a rane treba liječiti. Ali, onaj koji odustane od prava na osvetu, imat će nagradu oprosta od grijeha svojih. Oni koji ne sude prema onome što je Bog propisao, oni su nasilnici.Nažalost, u današnjem svijetu je mnogo više Kabila koji prijete ratom, ubijanjem i trovanjem nevinih Habila. Mnogo je više ubijenih Habila koji nisu ni pokopani, nego Kabila koji su se pokajali. Mnogo je više onih koji traže osvetu, nego onih koji žele nagradu oprosta od grijeha svojih. No, unatoč svemu, nama ovdje ostaje da kažemo samo dvije riječi: pravda i nada: pravda za Kabila pred Bogom i svijetom. Jer on treba da vidi da jedan gavran, već osam godina, kopa zemlju da pokaže mjesto gdje treba ukupati Habila – brata svoga kojeg je ubio iz pakosti. I nada da odustane od osvete onaj koji pravo ima, a da pristane na istinu i pravdu, jer u tome je nagrada oprosta od grijeha.

Jer, osveta poništava nagradu. Jer, osveta  otežava pravdu.

Hutba reisu-l-uleme u Srebrenici

(Petak, 4. džumade-l-ula, 1424/11. juli, 2003)

Sve je isto kao i prije osam godina

Draga braćo i sestre,

neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah koji je otvorio put našoj dovi. Pred Allahom Uzvišenim ni jedna molba naša neće biti odbijena, i ni jedan trud naš neće se izgubiti. On, Allah Uzvišeni, nas daruje velikim blagodatima uz malo zahvalnosti naše, i On oprašta grijehe naše uz iskreno pokajanje.

Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah koji nam je postao donositelja radosne vijesti i pronositelja svjetlosti kojom je svijet osvijetljen da bi ljudi vidjeli onaj put koji vodi Božijem zadovoljstvu, i koji upućuje ljude da vjeruju u ljepotu Božije milosit. I Allah i meleki donose salavat i selam na njega, i na njegovu porodicu, i na njegove ashabe i na sve druge Božije vjerovjesnike i poslanike.

Ovaj svijet je mjesto velikih iskušenja za one koji imaju moć i Ovaj svijet je mjesto malih ushićenja za one koji ne mogu proći putem do svoje obične slobode. Ali Ovaj svijet je i vrijeme u kojem se može prepoznati mala duša velikih i velika duša malih ljudi koji su svjesni da je svaki Božiji dar iskušenje koje pretpostavlja obavezu zekata, tj., podjele tereta iskušenja sa drugim. Tako je sadaka zekat na iskušenje imanja;skromnost je zekat na iskušenje časti; obzirnost je zekat na iskušenje vlasti; pisanje i objavljivanje je zekat na iskušenje znanja; a zekat na iskušenje današnjeg dana je zahvalnost Allahu Uzvišenom, sabur i nada uz Allahovu pomoć, te istina i pravda uz Allahovu svemoć.

Danas je petak 11. juli 2003. po miladu ili 11. džumade-l-ula 1424. po hidžri. Nalazimo se u Potočarima gdje je prije osam godina na današnji dan ubijeno oko deset hiljada ljudi muškoga spola iz Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i drugih mjesta bosanskog Podrinja. Jedanaesti juli 1995. god. upisan je u povijest velikih sramota čovječanstva koje nije htjelo spriječiti ubijanje nevinih ljudi u Potočarima. Razlika između sramote čovječanstva i boli Srebrenice je kao razlika između onih dvojice bjegunaca koji se još smiju u lice svijetu i onih hiljada majki koje još plaču ne bi li čule gdje su im sinovi – dakle, niti se sramota čovječanstva smanjuje, niti se bol majki Srebrenice umanjuje. Sve je isto kao i prije osam godina ovdje u Potočarima, osim naše vjere u Boga koja se svakim danom uvećava da srebrenička žrtva nije uzaludna i ove istine u kostima naše braće koja nam svakim danom sve više obećava da je pravda sve bliža i sve jača.

Da li je riječ SREBRENICA od deset slova puka slučajnost ili se u svakom od tih deset slova krije naša stvarnost koju treba da ovdje prepoznamo i pročitamo. Možemo li u slovu S prepoznati naše stanje između srdžbe i sabura;  možemo li u slovu R osjetiti ranu i moliti rahmet; čujemo li u slovu E eho-smrti i možemo li pisati ep o našem novom životu; da li nas slovo B više podsjeća na smrad barbara ili na miris bagrema; da li nas slovo R, koje se ponavlja, želi zadržati u robiji ili nas hoće vratiti našoj rodbini; da li nas slovo E ponovo odvodi u egzil ili nam ovdje dovodi Europu; šta se krije u slovu N – nestanak ili naš nastanak u Srebrenici; šta nam poručuje slovo I – da prihvatimo istrjebljenje ili da tražimo iscjeljenje; i slovo C kao da želi da nam kaže: vi ste danas između cviljenja i cvjetanja; i na kraju slovo A podsjeća nas da je SREBRENICA kao sirat ćuprija od strašnog azaba do Milostivog Allaha.

Nije moguće ispričati deset hiljada i jednu priču o deset hiljada i jednom životu u deset slova i jednoj riječi – SREBRENICA, ali jest moguće danas vidjeti da je Srebrenica saburom obućena, i rahmetom obasjana, i epom o novom životu opisana, i bagremom namirisana, i rodbinom počašćena, i Europom obećana, i nastankom ponovnim ohrabrena, i iscjeljenjem rana svojih Allahu Uzvišenom okrenuta, i novim cvjetanjem života oživljena, i amanetom opasana da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.

Nije moguće shvatiti zašto je deset hiljada nevinih ljudi ubijeno u jednome danu, ali je moguće vjerovati da ovi nevini ljudi što pred nama leže ovdje u Potočarima nisu mrtvi, oni su živi, i oni nas gledaju, i oni nas slušaju, i oni nam poručuju da je istina o njima izvjesna kao što je izvjestan ovaj dan i kao što je izvjestan njihov džennetski stan u vječnosti Allahovog raziluka.

Nije moguće razumjeti nečovječnost onih koji još uvijek guslaju svoju laž i pronose svoj sramni glas o Srebrenici, ali jest moguće imati povjerenje u Hag gdje treba da se odstrani laž i osnaži istina o zlu onih koji nemaju dušu, ali i o dobru onih koji imaju srce i dušu da ustanove pravdu i ovdje pomognu mir i pomirenje među svim ljudima dobre volje.

Nije moguće izbrisati bol majkama, suprugama, kćerkama i sinovima Srebrenice, Bratunca i Vlasenice, ali jest moguće ublažiti njihovu patnju istinom i pravdom, i jest moguće pomoći im da imaju svoj vlastiti krov nad glavom u Srebrenici bez straha i bez siromaštva. Ovo mezarje, i ova musalla, i ovaj memorijalni centar u Potočarima su mehlem na ranjenoj muslimanskoj duši u Europi. Ovdje u Potočarima počinje ili se završava put europske budućnosti. Mi hoćemo da vjerujemo da ovdje počinje sretnija budućnost za sve nas, jer Srebrenica je veliko iskušenje koje Europa može savladati u korist svoje bolje budućnosti i obećanog spasa.

Zato smo danas ovdje da se zna,

Da je istina naša snaga,

Da je pravda naša sudbina,

Da je ljubav naša nada,

Da je mir naša poruka,

Da je Bosna naša domovina,

Da je Srebrenica zvijezda,

Koja budi savjest,

Onih koji dadoše mač,

Nasilniku da ubije,

Nevina čovjeka,

Koji je kroz plač govorio:

“Stvoritelju moj kome me povjeravaš?

Strancu koji ima dušu, ali ništa ne zna

ili komšiji koji sve zna, ali dušu nema?”

Allahu Milostivi

Podari majkama Srebrenice sabur,

Prijateljima našim volju i snagu

Da nasilnicima oduzmu mač,

Jer plač nevinog djeteta,

Je grijeh kojeg ne može podnijeti

Plemenita savjest čovječanstva.

2004/1425.

DEVETA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

(Potočari, nedjelja, 23. džumade-l-ula, 1425/11. juli, 2004) 

1. Nema odgovora na pitanje zašto su neki ljudi zlotvori, ali ima odgovora na pitanje zašto svi ljudi treba da budu dobrotvori. Zato što svi ljudi treba da vole dobro i mir.

2. Nema odgovora na pitanje zašto je ubijena nevina djevojčica, ali ima odgovora na pitanje zašto preživjela dječica treba da sazna istinu i doživi pravdu. Zato što sve djevojčice svijeta vole da žive u radosti svog porodičnog doma.

3. Nema odgovora na pitanje zašto je vojnik izdao svoju vojničku čast, ali ima odgovora na pitanje zašto je ovdje velika bol čovječanstva. Zato što je ovdje pogažena riječ ljudskog dostojanstva.

4. Nema odgovora na pitanje zašto neće da priznaju genocid, ali ima odgovora na pitanje zašto ratni zločinci imaju pravo na kaznu. Zato što savjest čovječanstva ne može u zločinu da živi.

5. Nema odgovora na pitanje zašto je kriva žrtva, ali ima odgovora na pitanje zašto žrtva ima razloga da živi. Zato da svjedoči pred Bogom i svijetom o zločinu koji ne treba da se ikome ponovi.

6. Nema odgovora na pitanje zašto majka ne može da se svome domu vrati, ali ima odgovora na pitanje zašto zločinci treba da se sklone s majčinog puta. Zato što majčino srce ne može više da nepravdu trpi i zato što Srebrenica ne može više da gleda u njihova dvolična lica.

7. Nema odgovora na pitanje zašto nema kajanja, ali ima odgovora na pitanje zašto nema odustajanja od istine i pravde. Zato što se s istinom i pravdom dolazi do mira i pomirenja.

8. Nema odgovora na pitanje zašto neće da znaju, ali ima odgovora na pitanje zašto moraju da priznaju čovjekovo pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast. Zato što su ljudska prava Božiji dar.

9. Nema odgovora na pitanje zašto neće da čuju glas savjesti, ali ima odgovora na pitanje zašto je naš glas da nema osvete. Zato što osveta nije naša vjera, zato što osveta nije naša sudbina, zato što osveta nije bosanska mjera.

Istina je naša vjera, pravda je naša sudbina, Bosna je naša mjera suživota.

Srebrenica je naše more i naša obala spasa. U njoj se svi možemo utopiti, ali u njoj se svi možemo i spasiti.

Ovi šehidi su džennetske ptice štono kljunom kucaju na savjest onih koji još uvijek neće da znaju i neće da priznaju da se ovdje dogodio genocid.

Šehidsko mezarje nije naš kult, već je to naš bunt protiv genocida.

2005/1426.

DESETA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

(Potočari, ponedjeljak, 5. džumade-l-uhra, 1426/11. juli, 2005)

Svi ljudi se rađaju bez grijeha.

Svi ljudi su jednaki pred Bogom.

Svi ljudi su nevini dok se ne dokaže da je neko kriv.

Svi ljudi su dobri dok se ne pokaže da je neko loš.

Svi ljudi su pravedni dok se ne utvrdi da je neko nepravedan.

Svi ljudi u Sreberenici bili su živi dok nisu bili ubijeni.

Svi su krivi dok se ne uhvate oni koji su zločine počinili.

Sve majke svijeta vole svoje sinove.

Svi sinovi svijeta vole svoje majke.

Niko nema pravo ubiti nevinog sina

Niko nema pravo raniti majku.

(…)

Savjest svijeta mora da se probudi, jer svijet ne može  preživjeti zlo i zločin protiv čovječanstva. Svjest može živjeti samo u dobru. Svijet može živjeti samo u dobru svijet u kojem danas živimo nije najbolji mogući svijet. Svijet u kojem će naša djeca živjeti može biti najbolji mogući svijet ako svi ustanemo protiv holokausta, genocida i terora koji se širi svijetom. Srebrenica je mjesto i 11. Juli je vrijeme kad treba da položimo zavjet pred Bogom i pred svijetom da ćemo se boriti protiv zla čovjeka koji je ubio nevino dijete samo zato što je bilo drugačije vjere.

Hutba reisu-l-uleme u Srebrenici

(petak, 2. džumade-l-uhra 1426. / 8. juli, 2005. godine)

Nalazimo se u Srebrenici, u džamiji na džumi-namazu, deset godina nakon srebreničkog genocida.

Pripremajući se za današnju hutbu, tražio sam suru u Kur’anu Časnome u kojem se može prepoznati priča o Srebrenici. I našao sam. U devedesetoj suri El-Beled (Grad)  Allah Uzvišeni govori nam:

“(Ne) kunem se gradom ovim u kojem su dopustili da te   protjeraju  ili ubiju.

(I [ne] kunem se) roditeljem i onim koji ga je rodio!

Čovjek je stvoren da se trudi u svom  životu!

Misli li on da mu niko ništa ne može?!

On govori: “Potrošio sam ogromno blago”!

Zar misli da ga niko vidio nije?!

Zar nije dobio oka dva?!

Zar nema jezik i usne dvije?!”

I zar mu nisu pokazana puta dva – put dobra i put zla?!

Srebrenica je grad u kojem se čovjek rodio i u kojem je živio od pamtivijeka.

Srebrenica je grad u kojem se čovjek trudio u životu svom.

Srebrenica je grad u kojem je čovjek bio sretan sve dok nije došao onaj koji je mislio da mu niko ništa ne može. Koji je rekao: ”Ovo je osveta“, jer je mislio da ga niko vidio nije. Srebrenica je grad u kojem je bilo dopušteno da se nemoćan čovjek protjera iz svoje kuće i da se nevin čovjek ubije samo zato što je musliman.   Zaboravilo se, međutim, da čovjek ima oka dva kojim može da vidi. Čovjek ima jezik i usne dvije da može da govori. I čovjek dva puta ima. Slobodan je da izabere jedan od njih – put dobra ili put zla. Dakle, čovjek ima slobodu izbora između dobra i zla. U tome se ogleda njegova ljudska vrijednost i u tome se očituje njegova moralna visina ili nizina. Kad ne bi imao slobode izbora, onda se ne bi mogla tražiti njegova moralna odgovornost.Ne može se reći za nekoga da je dobar ako ne odustane od zla koje je mogao učiniti, ali ga nije počinio. Biti moralno dobar znači slobodno izabrati dobro u odnosu na ono što je zlo. Čovjek nema moralnu zaslugu ako to što radi nije njegov slobodni izbor. Samo se slobodan čovjek može podvrgnuti moralnom sudu.Neslobodnom čovjeku se ne može moralno suditi.

         Nigdje, kao danas u Srebrenici, nije tako jasna slika čovjeka koji je imao slobodu izbora između dobra i zla, koji je imao slobodu izbora između čovjekoljublja i čovjekomorstva. Taj čovjek je, nažalost, izabrao zlo umjesto dobra. Izabrao je čovjekomorstvo umjesto čovjekoljublja. Mislio je da je njegova moć iznad svake moći. Mislio je da Srebrenica neće biti moralna pitalica.

         Dakako, od 11. jula 1995. god. Srebrenica je više od grada i više od svog imena. Srebrenica je mjesto ispita savjesti za sve one koji su mogli, a nisu zaustavili zločin protiv čovjeka.

Srebrenica je ime koje danas kruži oko svijeta da probudi savjest čovječanstva koje se mora suočiti sa samim sobom i između dobra i zla, izabrati svoje dobro. Jer drugoga puta nema za čovječanstvo ako hoće da živi u  dobroti svoga ploda.Ne znam koliko smo i sami svjesni izazova i ovoga grada u kojem mi danas imamo slobodu izbora između dobra i zla.

Naš izbor mora biti put dobra. Naš izbor mora biti put povratka tamo gdje nam je naša zemlja i kuća. Naš izbor mora biti put vjere i morala. Naš izbor mora biti put mudrosti i hrabrosti da jedni drugima pomažemo, da jedni druge podržavamo u najstojanju da Srebrenica bude grad sjećanja na sretniju budućnost, a ne grad sjećanja na nesretnu prošlost. Ovo je pravo mjesto i pravi trenutak da se Allahom  zakunemo i gradom ovim, i roditeljem i onim koji ga je rodio da ćemo se truditi na putu dobra i povratka u Srebrenicu gdje ima lijeka za našu ranjenu dušu.

Allahu Svemogući, omugući nam da uvijek između dva puta izaberemo put dobra!

Allahu Sveznajući, pouči nas kako da se osnažimo moralnim vrijednostima koje nas približavaju Tvome zadovoljstvu!

Allahu Plemeniti, oplemeni naše duše Tvojom ljepotom i dobrotom tako da sve što govorimo i radimo bude radost drugima!

Allahu Milostivi, pomozi nam da u skrušenosti naše dove nađemo put do Tvoje neizmjerne milosti na Ovome i Drugom svijetu.

Poslanica o Srebrenici

(Sarajevo, Rijaset, 1. džumade-l-uhra 1426/7. jula, 2005.) 

BISMILLAHI-R-RAHMANI-R-RAHIM

Vjerujući da je život dar Božiji,

Pozivajući se na prirodno ljudsko pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast,

Imajući na umu da je Bosna i Hercegovina dom i zajednička domovina svih njezinih stanovnika,

Osuđujući nasilje kao sredstvo za ostvarivanje političkih i drugih ciljeva,

Znajući da je 11. jula 1995. god. u Potočarima počinjen genocid nad bosanskim muslimanima,

Želeći da se srebrenički genocid nikad i nikome više ne ponovi,

Suosjećajući u bolu sa žrtvama – majkama, očevima, djecom i suprugama bosanskog Podrinja

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na svojoj dvanestoj redovnoj  sjednici od 01. džumade-l-uhra 1426/07. jula, 2005. god.,  a povodom desete godišnjice genocida nad bosanskim muslimanima u Potočarima 11. jula, 1995. god., objavljuje

POSLANICU O SREBRENICI 

1.Spoznaja da su u Potočarima 11. jula, 1995. god. ljudi ubijani samo zato što su muslimani kod nas izaziva zaprepaštenje, jer ne možemo vjerovati da se tako nešto moglo dogoditi u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i stvara osjećaj straha da se tako nešto može opet dogoditi ako bosanski muslimani budu ostavljeni bez mogućnosti da se sami brane od progona i ubijanja.

2. Rijaset IZ-e drži da kolektivna krivnja za genocid prestaje kad se utvrdi individualna odgovornost. Stoga, Rijaset IZ-e poziva relevantne institucije da jasno i nedvosmisleno osude srebrenički genocid, te da učine sve što je u njihovoj moći da se odgovorni za genocid nad bosnaskim muslimanima uhapse i privedu licu pravde. To bi moglo pridonijeti istini, pravdi, miru.

3. Rijaset IZ-e podržava rad Međunarnog suda u Hagu, jer vjeruje da je to jedan od načina da se utvrdi istina i provede pravda. Stoga, Rijaset IZ-e očekuje od Organizacije ujedinjenih naroda da pomogne preživjelim Srebreničanima da se vrate svome domu i nastave živjeti u svome gradu u slobodi od straha i bijede.

4. Nije moguće naći prave riječi utjehe za žrtve srebreničkog genocida, ali je moguće iskazati poštovanje prema majkama Srebrenice koje svoj bol nose s vjerom u Boga i nadom da srebrenička žrtva nije uzaludna. Genocid u Srebrenici zauvijek će ostati kao pouka i opomena budućim.

5. Između osvete i pravde, Rijaset IZ-e preporučuje srebreničkim žrtvama da izaberu pravdu za one koji su počinili zločin nad njihovim najmilijim.

6. Niko nema pravo opraštati u tuđe ime. Svako ima pravo osobno oprostiti ili ne oprostiti zlo koje mu je nanešeno. Rijaset IZ-e savjetuje da oni koji mogu oprostiti, da oproste, jer Allah Uzvišeni kaže: “Neka se provede pravda oko za oko . . . a oni koji oproste, bit će oslobođeni vlastitog grijeha” [Kur’an, 5:45]. Rijaset IZ-e, međutim, preperučuje da se nikad ne zaboravi zločin koji je počinjen u Potočarima 11. jula, 1995. god.

7. Mnogo je sela i gradova u Bosni i Hercegovini gdje je počinjen zločin nad nedužnim civilima. Srebrenica je, međutim, simbol najvećeg ljudskog stradanja. Rijaset IZ-e, zato, poziva sve ljude dobre volje da na dan 11. jula 2005. god. podijele bol sa bosanskim muslimanima sa molitvom Allahu, dž.š. da se više nikada i nikome ne dogodi genocid kao što se dogodio njima na kraju drugog milenijuma.

8. Rijaset IZ-e posebno poziva sve muslimane u zemlji i svijetu da 11. jula 2005. god. uče dovu Allahu Uzvišenom da sačuva svijet od rata i zločina.

9. Članovi Rijaseta IZ-e osjećaju veliku tugu i žalost za braćom koji su nevini ubijeni 11. jula 1995. god. u Potočarima. Članovi Rijaseta IZ-e su iskreno predani vjeri u Allahu, dž.š. i nadi u pravdu kao zavjet za mir našoj djeci i zalog za pomirenje u našoj domovini.

10.Objavljujući ovu POSLANICU O SREBRENICI mi učimo dovu:

Allahu Uzvišeni!

Neka tuga bude nada!

Neka osveta bude pravda!

Neka majčina suza bude dova

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica! 

2006/1427.

JEDANAESTA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

Hutba reisu-l-uleme u Potočarima

(Potočari, utorak, 15. džumade-l-uhra, 1427/11. juli, 2006)

Danas je jedanaesti juli 2006. godine po Miladu.

Nalazimo se u Potočarima – dolini bosanskih šehida.

Ovdje se od 11. jula 1995. godine vrijeme drugačije računa.

Ali ne samo ovdje. Vrijeme se drugačije računa od 11. jula 1995. godine u Nju Jorku i u Haagu.  Jer nakon 11. jula 1995. godine ništa nije isto. Sve je drugačije –  i vrijeme, i mjesto. I niko  nije isti nakon 11. jula 1995. godine. Svi su drugačiji  – i veliki i mali; i moćni i nemoćni.  Ovdje u Potočarima veliki su ostali mali, a mali su postali hrabri u borbi za istinu i pravdu. Ovdje u Potočarima moćni su ostali sramni, a nemoćni su postali uvjereni da će pravda stići svakog zločinaca ma koliko bježo i ma koliko se krio. Jedanaest godina je prošlo od 11. jula 1995. godine u Potočarima kao jedanaest Jusufovih zvijezda koje padaju na sedždu i koje u ozračju Sunca kad je dan i u svjetlosti Mjeseca kad je noć otkrivaju trag onima koji ubiše nevinog čovjeka. Jedanaest godina je prošlo kao jedanest Jusufovih zvijezda na kojima se može čitati jedanaest važnih poruka koje treba sada i ovdje u Potočarima pročitati:

Poruka prva: – Bog ima i postoji. Bog sve vidi i sve zna!

Poruka druga: – Život je dar Božiji i zato niko nema pravo život ubijati!

Poruka treća: – Ko god ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijeli svijet!

Poruka četvrta: – Ko god spasi jednog čovjeka, kao da je spasio cijeli svijet!

Poruka peta: Ko god pomogne majkama da izlijeće svoje teške rane, kao da je pomogao cijeli svijet!

Poruka šesta: – Istina se ne može ni poreči, ni sakriti!

Poruka sedma: – Pravda se ne može ni zaobići, ni izbjeći!

Poruka osma: – Za zločin protiv čovjeka mora se odgovarati!

Poruka deveta: – Ratni zločinci imaju pravo na kaznu!

Poruka deseta: – Ovi šehidi su džennetske ptice štono kljunom kucaju na savjest onih koji još uvijek neće da znaju i neće da priznaju da se ovdje dogodio genocid.  Ovo je dolina bosanskih šehida koja svjedoči o ljudima koji nisu imali dušu da spase nevinog čovjeka!

Poruka jedanaesta: – Svi smo Božiji i sve se Bogu vraćamo!

Zato danas neka se čuje i ovo: I nebo kad bi se slilo/ I zemlja kad bi se slegla/ I sunce kad bi se klelo/ I mjesec kad bi se skrio/ Moja duša ne bi odustala/ Od istine koja se ovdje u Potočarima/ Slaže svake godine pred svima nama/ I pred svima njima/ Koje čeka istina i pravda ovdje/ I tamo gdje nema govora/ Ni pogovora/ Gdje nema laži/ Ni polaži/ Gdje je samo istina/ I pravda za sve što se zna/ I za sve što se ne zna/ O zločinu protiv čovjeka!  Istina je naša vjera, pravda je naša sudbina, Bosna je naša mjera suživota. Srebrenica je naše more i naša obala spasa. U njoj se svi možemo utopiti, ali u njoj se svi možemo i spasiti.

2007/1428.

DVANAESTA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

(Potočari, srijeda, 26. džumade-l-uhra, 1428/11. juli, 2007) 

Tako mi Sunca koje nas grije,

Tako mi zvijezda koje nas prate,

Tako mi zemlje koja nas hrani,

Tako mi majčine suze koja nas opominje,

Nećemo zaboraviti ime nevino ubijenog,

I nećemo ostaviti na miru ubicu nevinog čovjeka!

***

I kada bi se nebo rascijepilo,

I kada bi se Zemlja rastegnula,

I kada bi se mora jedno u drugu ulila

I kada bi se grobovi ispreturali,

Bol i tuga za voljenim sinom i bratom ne bi nestali!

***

No, ako bi se ljudsko srce otkamenilo,

Ako bi ubica nevinog čovjeka dobio pravo na kaznu,

Ako bi se preživjelim žrtvama genocida vratila sloboda i čast,

Ako bi savjest čovječanstva istionski progovorila,

I ako bi se shvatilo da je sva bol svijeta ovdje u Potočarima,

Naš bol bi bio lakši i naša tuga bi bila manja!

***

2008/1429

TRINAESTA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

Hutba reisu-l-uleme u Potočarima

(Potočari, petak, 8. redžeb, 1429/11. juli, 2008)

Potočari, 11. jula 2008. (MINA) – Reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je danas u Potočarima klanjao dženazu namaz za 307 identifikovanih žrtava genocida. U hutbi je reisu-u-l-ulema rekao:

-Hvala Allahu izvoru svjetlosti nebesa i Zemlje! Allah upućuje svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah sve dobro zna.

Draga braćo i sestre,

         Ove godine se mjesec juli poklopio sa mjesecom redžepom. Oba ova mjeseca za nas imaju posebno značenje. U mjesecu redžepu Nuhova, a.s., lađa je, po Allahovoj zapovjedi, spasila čovječanstvo. Zato je Nuh, a.s., propisao svom narodu da posti u mjesecu redžepu. U duhu te Nuhove tradicije, Muhammed, a.s., je rekao da je mjesec redžep odabrani mjesec u kojem se dobra djela nagrađuju mnogostruko, pa ko isposti jedan dan u redžepu, kao da je postio godinu.

         U mjesecu julu nije bilo bosanske lađe da spasi Bosance od genocida, ali je preživjela bosanska duša koja danas i ovdje svjedoči o čovjekovom zloduhu od kojeg duša čovječanstva danas pati zato što se bosanska duša nije smirila od zločina genocida. I sve što duže bude na slobodi, sve više će duša čovječanstva patiti od krivnje savjesti, a sve manje će bosanska duša nalaziti smiraj.  Zato se zloduh mora ukrotiti i staviti tamo gdje mu je mjesto, jer duša čovječanstva ne može više trpiti bol; jer bosanska duša ne može više podnositi nemir. Bosanska duša mora naći svoj smiraj i na nebu i na Zemlji. Duša je jedno biće čovječanstva. Ona nije omeđena nikakvim oznakama; nema boju, nema rasu, nema trasu. Duša je izvan i iznad tijela. Ona živi i nakon smrti tijela. Tijelo je složeno od različitih dijelova; omeđeno je raznim oznakama; uvjetovano raznim okolnostima; podložno raznim nadražajima. Rana na tijelu je bolna, ali rana na duši je bolnija zato što dira u samu bīt čovječanstva.

Zato kad ste ovdje u Potočarima na dan 11. jula, nemojte pitati koliko je kostiju nađeno, već pitajte koliko je smirenih duša a koliko još čeka da im spomenemo ime i da im kažemo kako nam je ovdje – nama koji danas pred njima otkrivamo naša djela. Jer, kao što nam se prenosi u jednoj predaji: „Vaša djela izlažu se pred vaše pretke i rođake, koji su se preselili na drugi svijet, pa ako su vam djela dobra, oni su zadovoljni i sretni, ali ako nisu dobra, oni uče dovu: – Bože, ostavi ih još na životu, tako da ih uputiš na pravi put kao što si i nas uputio“

Draga braćo i sestre, nikad kao danas, i to baš na ovome mjestu, nije nam bilo tako važno da čujemo ovu poruku, a to je da je ovo mjesto i ovaj dan za sve nas ispit, kao ispit na Sudnjemu danu, gdje svi gledaju naša djela – i naši preci i naši potomci. Šta im imamo pokazati i reči o našoj slozi ili neslozi; o našij iskrenosti ili neiskrenosti; o našoj zrelosti ili nezrelosti;  o našoj međusobnoj solidarnosti ili nesolidarnosti?!

Da li smo razumjeli ovu Alejihsselamovu poruku: Vjernik je vjerniku ogledalo!? Dakle, čin jednoga između nas je ogledalo svih nas. Zato ako  vidiš ružno djelo kod svog brata, odmah ga popravi kod samoga sebe. No, najteže pitanje za nas je pred ovim šehidima u Potočarima da im kažemo koliko se međusobno pomažemo, koliko smo spremni svoje osobne interese podrediti općem dobru za narod i državu, jer, naša nas vjera uči: „Onaj koji  nije spreman bratu svome biti na pomoći, doživjet će poniženje od kojeg se neće moći oporaviti.“ Jer onaj koji nije na usluzi ljudima, nije ni u službi Uzvišenog Boga. Dakle, valja nam graditi bosansku lađu spasa, poput one Nuhove u kojoj će svi imati dovoljno mjesta i u kojoj će svi biti zadovoljni i sretni. To nam je zapovijed od Svevišnjeg Boga „Koji nas je sve stvorio od jedne duše, pa je od nje nastao par muško o žensko od kojih su se ljudi razmnožili. Zato imajte na umu Božije prisustvo i nemojte kidati rodbinske veze, jer Uzvišeni Bog sve prati što radite (Kur’an, 4:1).   Spoznaja da su u Potočarima 11. jula, 1995. god. ljudi ubijani samo zato što su muslimani kod nas izaziva čuđenje, jer ne možemo vjerovati da se tako nešto moglo dogoditi u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i stvara osjećaj straha, jer se bojimo da se tako nešto može opet dogoditi ako bosanski muslimani budu ostavljeni bez mogućnosti da se sami brane od progona i ubijanja. Nije moguće naći prave riječi utjehe za žrtve srebreničkog genocida, ali je moguće iskazati poštovanje prema majkama Srebrenice koje svoj bol nose s vjerom u Boga i nadom da srebrenička žrtva nije uzaludna. Mnogo je sela i gradova u Bosni i Hercegovini gdje je počinjen zločin nad nedužnim civilima. Srebrenica je, međutim, simbol najvećeg ljudskog stradanja potkraj dvadesetog stoljeća i zato mi danas i ovdje pozivamo Europu da 11. juli proglasi danom žalosti u kojem bi se svi ljudi i narodi Europe obavezali jedni drugima da se više nikad i nikome neće ponovi holokaust i genocid.  Zato mi učimo ovu dovu:

Allahu Uzvišeni!

Neka tuga bude nada!

Neka osveta bude pravda!

Neka majčina suza bude dova

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

2009/1430. 

ČETRNAESTA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

(Potočari, subota, 18. redžeb, 1430/ 11. juli, 2009)

Hvala Allahu Gospodaru svjetova!

Hvala Allahu koji je stvorio nebesa i Zemlju!

Hvala Allahu kojem pripada sve što je na Zemlji i na nebu!

Hvala Allahu koji nije rođen i koji rodio nije!

Hvala Allahu koji nas je tome  poučio, jer da nas On nije poučio mi istinu  ne bismo znali!

Hvala Allahu koji čovjeka spašava od zuluma!

Hvala Allahu koji čovjeku olakšava bol i tugu!

Hvala Allahu koji obećano ispunjava!

Zato veličaj svog Gospodara danju i noću, prija izlaska i prije zalaska sunca!

I traži od Allaha oprosta, jer Allah je Milostiv.

Allahu Milostivi, mi našu muku Tebi iznosimo!

Mi se Tebi povjeravamo u našoj nemoći i u našoj slabosti pred ljudima bez milosti. O Ti koji si najmilostiviji!

Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si naš Gospodar!

Kome nas povjeravaš? Strancu koji nas ne razumije? Ili protivniku kojem si dao vlast pa nas uznemirava?

Bože, samo neka si Ti zadovoljan s nama!

Mi tražimo Tvoje svjetlo u mraku ovoga svijeta!

Nema sile iznad Tvoje sile i nema spasa izvan Tvoga spasa!

Zato se pitamo: Ima li nekoga danas ko ima duše da ne uzdahne od tuge i bola?

Ima li nekoga danas ko ima srca da ne osjeti stid pred Bogom i svijetom?

Ima li nekoga danas ko ima savjesti da ne progovori od straha pred sobom i svekolikim čovječanstvom?

Ima li nekoga danas ko ima obraza da ne prizna grijeh prema nevino ubjenim čovjekom?

Ima li nekoga danas ko ima vida da ne vidi ove svjedoke o zločinu protiv čovjeka?

Ima li nekoga danas ko ima sluha da ne čuje plač majki ovdje u Potočarima?

Ima li nekoga danas ko ima išta ljudskoga u sebi da može poricati ovo što cijeli svijet zna da je istina? Nema te duše, nema toga srca, nema te savjesti, nema tog čovjeka koji ovdje i danas može biti ravnodušan, koji može reći da ga se ne tiče, koji može reći da ne zna šta se dogodilo 11. jula, 1995. god. ovdje u Potočarima. Ovo je mjesto i ovo je dan koji podsjeća svakog čovjeka, ma ko bio i ma gdje bio, da se istina o zločinu protiv nevinog čovjeka ne može sakriti i da se pravda ne može izbjeći. I ovo je mjesto i ovo je dan kad svi treba da upamtimo da je ljubav a ne mržnja naš zajednički spas, da je mir a ne rat naša zajednička sreća, da je suživot an nasilje naša zajednička blagodat, da j istina a ne laž naš zajednički izlaz iz mraka na svjetlo, da je pravda a ne krivda naše zajedničko pravo te da je pomirenje a ne osveta naša zajednička obaveza!

2010/1431

PETNAESTA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

(Potočari, nedjelja 29. redžeb, 1431/11. juli, 2010)

1. Jedan je Bog koji nije rodio, koji nije rođen i kojemu ništa i niko nije ravan! (Kur’an: 112).

2. Dva su par muškarac i žena od kojih nastaje rod i porod, od kojeg postaju plemena i narodi koji treba da se priznaju i upoznaju na putu zajedničkog dobra!

3. Tri su etničke zajednice u našoj zemlji koje su se od pamtivjeka poštivale u svojim različitostima i dopunjavale u svojim sličnostima u duhu bosanskog suživota i tolerancije!

4. Četri su religije i tradicije: judaizam, katoličanstvo, pravoslavlje i islam kao darovi od Jerusalema i kao dokaz Božje volje da u svijetu ima više vjera i tradicija koje treba da potiču ljude da se natječu u dobru!

5. Pet je rijeka: Drina na istoku, Una na zapadu, Neretva na jugu, Sava na sjeveru i Bosna u središtu naše zemlje iz kojih svi, bez obzira na vjeru i naciju, uzimamo snagu života!

6. Šest je neotuđivih prava svakog čovjeka: život, vjera, sloboda, imeta, čast i pravo na rod i porod!

7. Sedam je zelenih klasova koje treba čuvati da se ne osuše u sedam gladnih godina!

8. Osam je stubova moralnosti: bogobojaznost, čovjekoljublje, rodoljublje, domoljublje, istinoljublje, pravoljublje, miroljublje, i tolerancija!

9. Devet je razloga da živiš i da ne kloneš duhom: da budeš svjedok genocida; da budeš borac za istinu i pravdu; da 11. jula budeš u ovdje u Potočarima;  da čuvaš uspomenu na šehide – svoju rodbinu i svoju braću; da razotkrivaš ratne zločince ma gdje bili; da se boriš za prava ugroženih i obespravljenih ma ko bili; da se vratiš svome domu i domovini; i  da budeš pronositelj mira i pomirenja među ljudima i narodima ma gdje bio!

10. Deset je Božjih zapovjedi: Boga štuj, roditelje poštuj, komšiju pazi, domovinu voli, jetima ne ucvili, nemoj ubiti čovjeka,  nemoj ukrasti, nemoj slagati, nemoj obećanje iznevjeriti i nemoj s pravog puta skrenuti.

11. Jedanaest je dan u svakom od dvanaest mjeseci koji nas podsjeća na dan genocida 11. jula 1995. godine u Srebrenici!

12. Dvanaest je havārijūna, apostola, Isaovih, a.s., učenika koje nam valja iznova slušati, kojima valja iznova vjerovati da je jedini pravi i ispravni put svima nama  – put vjere, ljubavi, mira i pomirenja! Nema drugog puta za uspjeh i spas čovječanstva!

13. Trinaest je načina da se žrtvama genocida olakša: da im se ukaže poštovanje; da im se pruži nada; da se ne okreće glava od njih; da im se iskaže ljubav i prijateljsvo; da im se nađe krov nad glavom; da im se osigura pravo na rad i zapošljavanje; da im se prizna pravo nadoknade za bol i patnju; da ih se poštedi uvreda i ponižavanja; da im se pruži ruka solidarnosti; da im se u domovini, Bosni i Hercegovini, uvijek i na svakom mjestu osiguraju osnovna ljudska prava; da im se u Srebrenici na oči ne pojavljuju policajci koji su im ubijali djecu; da im se rezolucijom sve države svijeta pridruže u osudi zločina genocida!

14. Četrnaest godina je imao Rijad Gabeljić kad je ubijen u srebreničkom genocidu 11. jula, 1995. godine kojem ćemo danas klanjati dženazu!

15. Petnaest je teških, tužnih i neprebolnih godina za porodice žrtava genocida u Srebrenici koje tragaju za svojim najmilijim; petnaest godina počinitelji genocida u Srebrenici kontinuirano negiraju svoj zločin, rugajući se žrtvama i prkoseći međunarodnom sudu pravde. Nadamo se da na ovu petnaestu godišnjicu genocida i nakon današnje dženaze ovdje u Potočarima nećemo sutra 12. jula ponovo gledati horde nepoznatih ljudi sa poznatim simbolima mržnje i terora kako se  rugaju svima nama ovdje koji smo došli da odamo dužnu poštovanje žrtvama najstrašnijeg zločina od zločina holokausta! Žrtve srebreničkog genocida moraju se poštediti od uvreda i ponižavanja koja su se dosada događala u sred grada Srebrenice nakon ovog dostojanstvenog skupa, jer ovo je narod koji zna da dostojanstveno nosi svoj boli i patnju! Ovo je ponosan i častan narod koji nikome zlo ne misli, ali i narod koji je odlučan da ne dozvoli da mu se iko ruga i da ga ponižava!

***

Zato, ako zaista želimo spriječiti buduće genocide, moramo više učiniti osim prigodnih suosjećanja prema žrtvama. Moramo shvatiti dubinu psihologije počinitelja kao i ravnodušnost posmatrača genocida. Moramo ustanoviti šta je to što neke ljude, koji su inače „normalni”, učini da mrze druge ljude i narode do te mjere da ih planski i sistematski žele istrijebiti?! Ali i one ljude koji pomažu genocid ili stoje po strani i nijemo gledaju zločin nad nevinim ljudima! I njih treba proučiti i upoznati! Svi moramo učiti o holokaustu i genocidu ne samo kao povijesnim činjenicama, već kao način da upoznamo našu djecu o opasnosti rasizma, anti-semitizma, islamofobije i drugih primjera ljudske netrpeljivosti. Moramo poučiti mlade naraštaje da cijene demokraciju i ljudska prava te ih hrabriti da odbace mržnju, netoleranciju i etničke sukobe.Danas i ovdje u Potočarima svi moramo biti ujedinjeni u našoj zemlji, u Europi i širom svijeta u osudi zločina genocida.

2011/1432

ŠESNAESTA GODIŠNJICA SREBRENIČKOG GENOCIDA

(Potočari, ponedjeljak, 10. ša’ban, 1432/ 11. juli, 2011)

Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah koji je otvorio put našoj dovi. Pred Allahom Uzvišenim ni jedna molba naša neće biti odbijena, i ni jedan trud naš neće bitu uzaludan. Sa malo naše zahvalnosti Uzvišeni Allah nas daruje neizmjernim blagodatima i uz iskreno pokajanje naše,  oprašta grijehe naše.

Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah koji nam je poslao donositelja radosne vijesti i pronositelja svjetlosti kojom je svijet osvijetljen da bi ljudi vidjeli onaj put koji vodi Božijem zadovoljstvu, i koji upućuje ljude da vjeruju u ljepotu Božije milosti. I Allah i meleki donose salavat i selam na vjerovjesnika Muhammeda,a.s., i na njegovu porodicu, i na njegove ashabe i na sve druge Božije vjerovjesnike i poslanike, pa zato donesimo i mi salavat i selam, salawatu we selamun ala džemi’i-l-enbja’ we-l-murselin! Ovaj svijet je mjesto velikih iskušenja za one koji imaju moć; i ovaj svijet je mjesto malih ushićenja za one koji ne mogu proć putem do svoje slobode. Ali ovaj svijet je i mjesto gdje se mogu prepoznati male duše velikih i velike duše malih ljudi koji su svjesni da je svaki Božiji dar iskušenje koje pretpostavlja obavezu zekata, tj., podjele životnih iskušenja sa drugim. Tako je sadaqa zekat na iskušenje imanja; skrušenost je zekat na iskušenje časti; obzirnost i požrtvovnost je zekat na iskušenje vlasti; poučavanje i javno mišljenje je zekat na iskušenje znanja; a zekat na iskušenje današnjeg dana je zahvalnost Bogu, sabur i nada u Božju milost i svemoć da će istina i pravda pobijediti. Danas je ponedjeljak 11. juli, 2011. po Mīladu, odnosno 10. šaban, 1432. po Hidžri.

Nalazimo se u Potočarima gdje je prije šesnaest godina na današnji dan počelo ubijanje više od osam  hiljada muškaraca – dječaka i staraca iz Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i drugih mjesta bosanskog Podrinja. Jedanaesti juli 1995. god. upisan je u povijest velikih sramota čovječanstva koje nije spriječilo ubijanje nevinih ljudi u Potočarima. Razlika između sramote čovječanstva i boli Srebrenice je kao razlika između onih dvojice koji još prkose čovječanstvu i onih hiljada majki koje još plaču da čuju gdje su im sinovi. Dakle, niti se sramota čovječanstva smanjuje, niti se bol majki Srebrenice umanjuje. Sve je isto kao i prije šesnaest godina ovdje u Potočarima, osim naše vjere u Boga koja se svakim danom uvećava da srebrenička žrtva nije uzaludna i ove istine u kostima naše braće koja nam svakim danom sve više obećava da je pravda sve bliža i sve jača. Braćo i sestre, dragi prijatelji,  naša nas vjera uči da ima jedan grijeh kojeg nikada ne smijemo počiniti, a to je da ponizimo čovjeka, ili da  dozvolimo da neko drugi ponižava čovjeka u našem prisustvu bez da dignemo glas protiv tog neljudskog čina. Ne postoji razlog zbog kojeg bih ja trebao biti sretniji i sigurniji u svom domu i u svojoj domovini od bilo koga. To je ono što treba da ovdje naučimo. To je ono što ovdje treba da upamtimo i odavde ponesemo. Kao musliman, uvjeren sam da  mogu dati od sebe ono što jesam, a ne samo ono što imam, onima koji nisu muslimani. Moramo poštivati jedni druge ne unatoč našim razlikama, već zbog razlika među nama. Ja moram poštivati kršćanina/hrišćanina zbog onog što on ili ona jesu, jevreja zbog onog što on ili ona jesu, agnostika zbog onog što on ili ona jesu. Također, očekujem isto poštovanje prema meni. Ovih dana me jedan mladi Srebreničanin pitao: ”Kako se ovo sve moglo nama dogoditi? Mi nismo bili ni fanatici, ni ekstremisti, ni teroristi? Mi smo bili obični ljudi!? Nikoga nismo mrzili? Nikome nismo zla činili! Nikoga nismo napadali! Samo smo željeli da živimo u slobodi svoje vjere i svoje zemlje! Ko je planirao? Ko je dopustio da se počini genocid nad našim narodom!? Kako je svijet mogao da šuti? Zatim se okrenuo prema meni i pitao me: ”Reci mi, šta si ti uradio za moju i budućnost mojih vršnjaka ”?! „Trudim se – rekoh – koliko mogu da se ne zaboravi genocid, da se drži živo sjećanje na naše stradanje i borim se protiv pokušaja onih koji bi da zaboravimo, jer ako mi zaboravimo, krivi smo kao saučesnici u zločinu. Sine moj, mi smo bili naivni, neiskusni i lahkovjerni pa smo čekali pomoć svijeta koji je šutio. I zbog toga sam se zavjetovao da neću šutjeti, već da ću uvijek i na svakom mjestu glasno govoriti o genocidu nad našim narodom i dignut ću svoj glas protiv patnje i stradanja bilo kad i bilo gdje u svijetu. Mi Bošnjaci imamo obavezu da se jasno i nedvosmisleno odredimo protiv zla zlih ljudi. Neutralnost pomaže dželatu, nikad žrtvi. Šutnja hrabri tiranina, nikad potlačenog. Mi moramo dignuti svoj glas  kada je ljudski život ugrožen i kada je ljudsko dostojanstvo poniženo. Tu nema ni nacionalnih ni etničkih  granica. Tu postoji samo jedna granica, a to je granica između dobra i zla. Mi moramo biti na strani dobra.  Zato gdje god se ljudi progone zbog njihove rase, vjere, nacije ili političkog mišljenja  mi moramo dignuti svoj glas protiv toga, jer Bog Uzvišeni zabranjuje diskriminaciju. Ukorijenjen u sjećanje i tradiciju mog naroda, koji ima u pamćenju genocid,  dužan sam, dužni smo svi mi, da se liječimo od naivnosti i lahkovjernosti. Kao što vidiš, sinak moj, niko ne okreće drugu stranu obraza, već svi udaraju na tvoj obraz, ako ne znaš da se braniš, ako si slab i nejak da se odbraniš od lažnih optužbi. Zato je moj i tvoj prioritet da budemo jedinstveni, da budemo jaki i snažni te da se brinemo o sebi, o svojoj porodici, o svom domu i domovini. Nije bez razloga rečeno da voliš drugome kao što voliš samome sebi. Dakle, prirodno je voliti svoje, a poštivati tuđe. Neprirodno je voliti tuđe, a ne poštovati svoje. Ovdje u Potočarima dužan je svaki  Bošnjak i Bošnjakinja obnoviti zavjet da će se brinuti za drugog Bošnjaka i Bošnjakinju ma gdje bio, ma gdje bila u svijetu. To je zavjet kojeg dugujemo sami sebi i kojeg ne smijemo nikad iznevjeriti zato što više nikad, uz Allahovu pomoć, ne smijemo dopustiti da nam se dogodi genocid, niti smijemo šutiti, gledajući nasilje, jer nasilje nije naš put.“  To je ono što sam rekao mladom Srebreničaninu koji se pitao šta sam učinio da njemu i njegovim vršnjacima budućnost bude bolja od prošlosti.  Zato  ovdje i sada u njegovo ime obraćam se svima koji mogu da učine nešto za živote onih koji su preživjeli genocid u Srebrenici da to učine prije nego što bude prekasno. Znamo da je svaki trenutak dragocjen a svaki sat neprocjenjiv. Kada ih ne bi dijelili sa drugima značilo bi da ih izdajemo. Naši životi ne pripadaju samo nama, oni pripadaju svima onima kojima je potrebno da smo uz njih u teškim trenutcima. Muslimani, jevreji i kršćani dijele ogromno duhovno naslijeđe, koje proizilazi iz ibrahimovske tradicije. Naša vjerska učenja i naše duhovno iskustvo zahtijeva da  savladamo zlo dobrim. Mi se sjećamo, ali ne sa željom za osvetom i mržnjom. Za nas je sjećanje molitva za mir i pravdu kao i posvećenost toj misiji. Samo u svijetu mira i pravde za sve, možemo izbjeći ponavljanje grešaka i stravičnih zločina iz prošlosti.

(www.rijaset.ba)

Hajrudin Mujkanović