Hutba – Naš odnos prema Stvoritelju, 22.04.2011.g.

Naš odnos prema Stvoritelju

Draga i poštovana braćo, cjenjena omladino,

U svojim vazovima o hadis-i kudsi, a to su hadisi kroz koje Uzvišeni Allah govori o Sebi i Svom odnosu prema svijetu, posebno prema čovjeku, veliki imam Muhammed el-Ghazali prenosi da je Uzvišeni Allah rekao: O sine Ademov, upamti! Onaj koji osvane ili postane tužan zbog dunjaluka, sve više se udaljava od Allaha. Na dunjaluku mu je mučno, a na Ahiretu bit će mu teško. Sveže mu se vječita briga oko srca, zaposlen je tako da nikad nema odmora, osjeća se siromašnim tako da ga ništa ne čini zadovoljnim, on živi u stanju neispunjenih želja!

Nadalje Uzvišeni Allah kaže: O sine Ademov! Dan u kojem ništa ne naučiš, izgubljeni je dan tvoga života, svaki dan imaš od Mene svoju nafaku, ali ti ne zahvaljuješ na tome, niti si zadovoljan sa malo, niti si sretan sa mnogoO sine Ademov! Nema dana a da ti ne osiguram nafaku, a opet, nema noći a da Mi meleki ne predoče tvoje loše djelo, jedeš moj kruh a neposlušan si,  zoveš Me u pomoć i Ja ti se odazovem, Moje dobro tebi dolazi, a tvoje zlo do Mene dopire. Kako sam Ja tvoj Plemeniti Gospodar, a kako si ti moj loš sluga! Kad od Mene nešto zatražiš, Ja ti udovoljim. Ja stalno pokrivam tvoje sramote i stidim se tebe, a ti se ne stidiš Mene. Mene zaboravljaš, dok drugog veličaš; bojiš se ljudi, a Mene se ne plašiš; bojiš se njihog gnjeva, a ne plašiš se Moje ljutnje!  

Tako nam, eto, imam Gazalija prenosi kako nas Uzvišeni Allah vidi na ovome svijetu i kako nam opisuje kako se mi odnosimo prema ovosvjetskim blagodatima i ahiretskim vrijednostima. Nismo zahvalni kad nam je dobro zato što mislimo da je to naša zasluga, koja će zauvijek trajati i zato se ne trebamo nikome zahvaljivati, a svi su nam krivi kad nam je loše zato što mislimo da nam neko drugi treba, a ne mi sami sebi, osigurati ono za što smo sami sposobni. Jer, Uzvišeni Allah nam je iz Svoje neizmjerne milosti darovao pamet da mislimo svojom glavom, dao nam jezik da govorimo, dao nam ruke da radimo, dao nam oči da vidimo, dao nam uši da slušamo i vjeru nam je Dragi Allah dao da se u njoj volimo svojim srcima i da  suosjećamo sa svojim srodnim dušama. Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže  i blagodatima  ga obaspe, rekne:Gospodar moj je prema meni plemenito postupio. A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne:Gospodar me moj napustio.( Fedžr,15-16).

No, Allah, dž.š., odgovara, pa kaže: To nije tako! Allah te nije napustio, već si ti zaboravio svoju obavezu da plemenito nagradiš siroče i da se pobrineš da nahraniš siromaha!

To je ta ljudska umišljenost koja čovjeka navodi na krivi put, a to je da pomisli da je on mjera svemu što postoji i zato mu ne pada na pamet da zaključi da je zapao u krizu ne zato što je Gospodar njega ostavio, već zato što je on Gospodara zaboravio, misleći da može živjeti kao da Ga nema, kao da mu ne treba, kao da je sam sebi  dovoljan.  A baš on, čovjek, rađa se kao najslabije biće za život na zemlji, biće kojem treba višegodišnja njega da bi ustao na svoje vlastite noge i da bi spoznao svijet oko sebe. Neki ljudi su svjesni svoje slabosti i ranjivosti i zato se okreću svom Gospodaru, moleći Ga za pomoć i zahvaljujući Mu na darovima ovozemaljskog života. Međutim, neki ljudi nisu toga svjesni zato što im se ukrade pamet, zato što im duša izgubi vid, zato što im srce izgubi ljubav prema Bogu i čovjeku, zato što im se začepi sluh od prejakih zemaljskih zvukova, pa ne čuju Božanski glas s neba.  Otuda treba da nam bude jasno da je besīr, onaj koji dušom vidi a ne očima, a da je‘umjun onaj koji je slijep u duši a ne u oči; šākir je onaj koji je u duši zahvalan, a munkir je onaj koji je u duši nezahvalan; ‘ālim, učenjak, odnosno intelektualac je onaj koji u duši zna ko je, šta je, kome pripada i za koga i šta treba da se bori, a džāhil, neznalica, je onaj koji u duši ne zna ni ko je, ni što je, ni kome pripada, ni za koga ni za šta treba da se zauzima. Mu’min, vjernik, je onaj koji u duši vjeruje i voli Boga i sve ljude dobre volje, akāfir, onaj koji zaniječe istinu ili nevjernik, je onaj koji u duši negira istinu, protivi se svakom dobru i ne voli ni Boga ni čovjeka.

Dakle, u bîti, ljudi imaju pozitivan ili negativan stav prema životu i pojavama u svijetu. Pozitivan čovjek je hrabar, sretan, zdrav, privlačan i energičan. On je pun života, pun snage i pun volje da bude uspješan. On nikad ne sumnja u svoju sposobnost da pobjedi i nikad ne pada u očaj ako se suoči sa poteškoćom. On se nikome ne žali ako stvari ne idu kako ih je on zamislio. On ne prebacuje krvicu na drugoga zbog svojih grešaka, već iz svojih grešaka uči kako da se ubuduće ponaša.  Pozitivan čovjek uvijek nađe ljude koji vjeruju u njegovu sposobnost i dobronamjernost. On nije nikad bez istinskih prijatelja, koji u njegovom pozitivizmu nalaze sebi smiraj. On je optimista uvijek i na svakom mjestu, ali nije ni glup ni slijep da prepozna opasnosti koje, opet, sa optimizmom treba otklanjati. Pozitivan čovjek nije malodušan, nije grub i sebičan. On ne dozvoljava da ga sujeta, bijes ili predrasuda zavedu na krivi zaključak o ljudima i događajima. Pozitivan čovjek je onaj koji vodi druge ljude u nove uspjehe i pobjede.

Na drugoj strani je negativni čovjek, koji je plašljiv, koji je zabrinut, koji je zbunjen, koji u svemu vidi samo crnu stranu. On ni u čemu ne vidi svjetlo. On je okrenut tamo odakle sijevaju munje i gromovi.  Negativni čovjek se plaši poduzeti bilo šta na vlastitu odgovornost. On misli i radi samo ono za što može prozvati drugoga da mu je rekao da tako misli i da tako uradi. Negativni čovjek teško donosi bilo kakvu odluku, a kad je i donese stalno je preispituje da lije dobra ili loša. On propušta druge ljude da idu ispred njega, a onda se žali što je zadnji.  Negativni čovjek nikad ne dovodi stvari do kraja, već uvijek mu nešto ostane nedovršeno. On rijetko shvata da je sam kriv zbog svojih neuspjeha. Umjesto toga on krivi druge, ili se poziva na lošu sudbinu, ili kaže da nema alternativu, pa stoga prihvata poraz. Ni njegova družina nije sretna ni zadovoljna, osim onih najbližih oko njega koji su  kao i on bezidejni i bezvoljni da pokreću stvari na bolje.

Draga braćo, izbor je  vaš (naš) da proizvodimo vlastitu pozitivnu energiju, koja nam snaži volju za život i borbu za istinu i pravdu ili da se predamo zračenju negativne energije, koja nam truje vjeru, koja nam ubija nadu, koja nas uspavljuje i kako bi nas uvjerili da smo svi mi  „ludi“ i „zbunjeni“, osim onih pokojih „normalnih“.

Doista, pravo je čudo kako smo ostali pri pameti od udarâ  takozvanih vještačkih cunamija, koji nas još uvijek zapljuskuju tom negativnom energijom pred kojom su i veći i snažniji padali na zemlju. No, mi smo, hvala Allahu Uzvišenom, ostali uspravni zato što nam ne mogu ukrasti pamet, zato što nam ne mogu uzeti vid u našoj duši, zato što je u našem srcu velika pozitivna energija ljubavi prema Bogu i čovjeku. Posebno pozivam vas omladinu da u sebi, oko sebe i između sebe širite pozitivnu energiju, koja potiče na uspjeh i sreću svakog pojedinca, a onda i na cijelu našu zajednicu. Tužni smo što su se neki naši ljudi lahko predali i što nemaju osjećaja za našu vjersku čast, naše nacionalno pravo, naš kulturni ponos i naše institucionalno znanje i sposobnost. No, moramo biti srpljivi i pozitivni u našoj namjeri da mijenjamo stvari na bolje, jer na ovome svijetu nije ništa toliko dobro da ne može biti bolje uz strpljiv rad, jaku volju i korisno znanje.

Vidimo šta se dogodilo u Japanu i suosjećamo s japanskim narodom koji je cijelom svijetu pokazao da se i u nevolji može biti dostojanstven i strpljiv. Japanski cunami je prirodan fenomen koji se nije mogao na vrijeme ni predvidjeti ni spriječiti. Naši cunami su vještački i zato ih ne možemo ni predvidjeti niti zaustaviti tako što ćemo se ujediniti oko zajedničkog cilja, a to je borba za našu vlastitu slobodu, istinu i pravdu! Također, pratimo što se događa u muslimanskom svijetu, poput cunamija, koji odnosi mnogo nevinih ljudskih života svakoga dana.

Allahu Svemogući, osnaži nas u odbrani od svega što nam nanosi bol i patnju na ovome i na drugome svijetu! Allahu Sveznajući, pouči nas da Ti budemo uvijek zahvalni na svim Tvojm darovima kojima nas darivaš! Allahu Milostivi, obaspi svojom milošću sve ljude na svijetu i omili im da se međusobno poštuju i pomažu! Amin!

Rijeka, 22.04.2011.g.

Hajrudin ef. Mujkanović