Hutba – New Age, 08.04.2011.g.

Cijenjeni džema’ate

A onaj koji želi neku drugu vjeru osim Islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati. (Ali Imran, 85.)  Muhammed, a.s., je rekao: „Ostavio sam vam dvije stvari; nećete zalutati ako ih se budete pridržavali; tosu Allahova knjiga i moja praksa” (Malik, Hakim)  Islam je vjera koju je objavio Svemogući Allah, dž.š. Islam regulira odnos ljudi prema Bogu, daje smjernice za društvene odnose, i regulira odnos čovjeka prema samome sebi. Islam je sve do zadnjih 200 godina imao odlučujući utjecaj na uređivanja ova tri odnosa. U XIX stoljeću Evropa, sa pretežno kršćanskim stanovništvom, doživjela je naučnu revoluciju, sa svim tehničkim dostignućima, pa se počela smatrati nečim što može čovjeka učiniti beskrajno sretnim i ponuditi mu odgovore na sva životnja pitanja. Kršćanstvo je prestalo biti poželjno i došlo je do snažnog istiskivanja vjere iz svih pora društvenog života. Smatralo se da kršćanstvo i nauka jednostavno ne mogu postojati zajedno. Taj proces ili pojava se naziva sekularizacija. Kršćanstvo, odnosno vjera, je ostavljeno da bude privatna stvar svakog pojedinca. Ovi procesi u Europi su utjecali i na odnos ljudi prema islamu u islamskom svijetu. Vidjevši blještavilo u Europi koje je došlo sa razvojem nauke, muslimani su pomislili da je i njima vjera prepreka za razvoj i napredak. Nisu bili spremni prihvatiti da islam nije nikakva prepreka nauci, nego da je, naprotiv, podržava i propagira. Tako su se pojavili zagovornici sekularizacije unutar muslimanskog svijeta koji su, također, nastojali odvojiti islam od društvenog života i učiniti ga privatnom stvari svakog pojedinca. Zagovornici sekularizma su bili mišljenja da će ljudska potreba za vjerom postepeno isčeznuti a da će nauka zauzeti njeno mjesto. Ipak, to se nije desilo. Nauka nije čovjeka učinila beskrajno sretnim, a čovjek nije prestao imati potrebu za Bogom. Bez vjere su se osjećali dezorijentiranim i praznim. To nije ni čudo jer ništa drugo ne može nadomjestiti čovjekovu potrebu za svetim, ništa drugo ne može nadomjestiti čovjekovu potrebu za vjerom i Bogom. Iako je vjera, ma o kojoj da je riječ, prestala uređivati društveni život, ljudi su se u demokratskom svijetu šesdesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća počeli više zanimati za vjeru. U komunističkim zemljama se snažna potreba za vjerom počela uočavati padom represivnih komunističkih režima, koji nisu blagonaklono gledali na vjeru. Buđenje vjere postalo je sveopća pojava. Međutim, vraćanje vjere se manifestiralo na različite načine. Neki ljudi su nanovo prihvatajući vjeru, prihvatali je u njenom totalitetu – onako kako treba. Drugi su, pak, prihvatali samo neke vjerske propise ili vjerska učenja. Također, nije rijetkost da neki pojedinci, zbog neupućenosti, počnu pretjerano naglašavati određene aspekte vjere koji nisu toliku važni, ili postanu opterećeni nekim njenim učenjem. Samo oživljavanje osjećaja za vjeru ne podrazumijeva automatski opravdan povod za optimizam vjernika i vjerskih službenika. Probuđena vjera kod nekih pojedinaca se često ne manifestira u tradicionalnoj i ispravnoj formi, u kojoj se pojedinac potčinjava ili smisao traži u već datim obrascima vjere, nego se iz vlastite vjere uzima samo ono što trenutno odgovara, ili se, pak, prave potpuno nove forme religije, ili nove vjere, koje se prilagođavaju pojedincima i njihovim trenutnim potrebama. Fenomen novih vjera (New Age) nije za potcjenjivanje. Iz njega izrasta jedan novi pogled na svijet, u potupnosti različit od onog kojeg nudi tradicionalni islam. I druge tradicionalne vjere, naročito kršćanstvo, na udaru je ovih novih vjera, koje niču kao gljive poslije kiše. Mnogi imami koji rade u džematu uglavnom imaju na umu da se najveći dio njihovih aktivnosti treba fokusirati, prvo, na eliminiranje loših navika kod pravovjernih muslimana i pozivanje na ispravne postupke (el emru bil ma’rufi ven-nehju ‘anil munker) i, drugo, na odbranu od agresivnog ateizma. Međutim, ovome bi obavezno trebalo pridodati i ukazivanje na opasnosti određenih ideja i vjerovanje koje mnogi muslimani prihvataju, bilo iz neznanja, ili, pak, svjesno, a koje su rezultat djelovanja raznih novih religioznih pokreta koji djeluju svugdje. Sigurno je da su članovi tih novoformiranih vjerskih zajednica i (nekadašnji) muslimani. S druge strane, najveći broj muslimana, koji, vjerovatno, nikada neće formalno postati sljedbenici neke druge vjerske zajednice, ipak su izloženi njihovim idejama i učenjima, a koje se šire putem razne literature, filma, muzike, sporta… Njihovi protagonisti, zbog izuzetne upornosti, obilaze vjernike tradicionalnih reigija, naročito muslimane, i ‘ljubazno’ predstavljaju učenje vjerskih pokreta kojem pripadaju. Zar pretjerano naglašavanje individualnosti kod mladih muslimana, neobraćanje pažnje na stav okoline, nipodaštavanje uloge Boga u ishodima svakodnevnih poslova i pridavanje pažnje raznim gatarima i duhovnim iscjeliteljima nije utjecaj učenja tih novoformiranih vjera? Muslimani su, nažalost, sve više tome podložni. S druge strane, baš kao što i novoformirane vjere i pokreti sami prave pravila kojima će se potčinjavati i sami formiraju učenje i ideologiju, onako kako njima odgovara, primjetno je da mnogi muslimani, koji se i dalje smatraju muslimanima, iz učenja svoje vjere poštuju samo ono što im trenutno odgovara, ili od naređenih dužnosti uzimaju samo neke, one koje im trenutno odgovaraju. Neki ne samo da ne izvršavaju određene vjerske naloge i propise, nego su spremni  ustvrditi da ti propisi nisu ni obavezni, ili da su postali irelevantni, a ipak se smatraju dobrim muslimanima. Ove ideje koje se spontano utkivaju u svijest muslimana bi trebalo smatrati štetnijim i opasnijim od formalnog prelaska malog broja muslimana u nove vjerske zajednice.

Imajmo na umu da je naša vjera na udaru svakojakih ideja i utjecaja. Budimo svjesni da smo na pravom putu i da nećemo zalutati ako se, prema poslanikovom hadisu, budemo držali Kur’ana i preporuka Poslanika, a.s.

Molim Boga da nas čuva na svom pravom putu.