Izazovi, modeli, vizije, odgovornost i djelovanja i islamizacija Islamske zajednice

Muftija Zagrebački
Ševko ef. Omerbašić

IZAZOVI, MODELI, VIZIJE, ODGOVORNOST DJELOVANJA I ISLAMIZACIJA ISLAMSKE ZAJEDNICE
 
Misija Islamske zajednice predmet je brojnih istraživanja, predavanja, knjiga, članaka i rasprava. Kod analize svega prikazanog ne možemo se oteti dojmu da vlada stanovita zbrka oko značenja koje treba dati tom izrazu. Ako se općenito radi o djelovanju Islamske zajednice, neki ga uzimaju u širokom smislu i u njega uključuju cjelovito djelovanje Islamske zajednice, dok mu drugi daju uže značenje, vjeronauk (ta’lim), ibadet (obredno djelovanje) i misionarsko značenje (da’va). Misijsko djelovanje vršimo na poticaj Svevišnjega koji nam je u Kur’anu poručio: Pozivaj na put Gospodara mudro i uljudnim savjetima, i raspravljaj s njima čvrstim dokazima. Slijedom ove i drugih kur’anskih odredbi širenje istine o islamu odvija se kroz misijsko djelovanje (da’vu), to jest odlaziti u pohode narodima, poučavati ih, i tako ćemo biti svjedoci Božje riječi: I tako smo vas učinili umjerenim ummetom da svjedočili drugima, a Poslanik je vaš svjedok…. Svevišnji Allah je učinio Poslanika svjedokom naše vjere:Poslaniče! Poslali smo te svjedokom, s radosnom viješću i upozorenjem. Misiju islama koju u internacionalnoj islamskoj terminologiji nazivamo da’va, ne vrše svi muslimani, jer većina njih nije osposobljena za tu dužnost. O tomu i Kur’an govori: Neka dio vas poziva na dobro, zahtijevaju izvršenje propisanog i sprečavaju zabranjeno… Da’va je obveza imama, muallima, muderrisa, muftija i svih koji su profesionalno angažirani u islamskoj zajednici. Za to je nužno započeti pitanjem. šta je Islamska zajednica u ovim našim prilikama.
ISLAMSKA ZAJEDNICA  (definicija i značenje)
Islamska zajednica kod naših naroda uvijek je bila i ostala narodna. Ona je čuvarica i njegovateljica narodnog zajedništva. Ona je kroz cijelu povijest bila potrebna narodu u očuvanju njegovog vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Ona je često bila i kao servisna stanica gdje su zadovoljavane vjerske, duhovne, moralne ali i društvene potrebe. Ona se ponekada ponašala i kao elitna zajednica okupljena oko pojedinih imama ili alima.
Islamska zajednica je uglavnom uživala ugled i autoritet u narodu. Ona ga ni danas nije izgubila ali je manjeg intenziteta i stječe se dojam da ga gubi. Većina vjernika ustručava se uputiti javne kritike Islamskoj zajednici, ali to ne znači da kritičkog vrednovanja rada i aktivnosti nema, i da sutra neće biti glasnog kritiziranja njenog današnjeg ponašanja i njenih predvodnika. Pozitivna je činjenica što se danas sve glasnije čuju kritike na vlastito djelovanje i na potrebu nadilaženja nekih nedostataka i promašaja, osobito u nadilaženju servisiranja dnevne politike. Ove kritike ukazuje na činjenicu da se Islamska zajednica ne snalazi dobro u demokraciji. Imami, vjernici, muftije, pa i sam vrh Islamske zajednice ne pronalaze uvijek put kako da u aktualnim društvenim procesima budu prisutni s autentičnim islamskim vrijednostima, te da u svjetlu tih vrijednosti donose moralnu prosudbu tih dogaĎaja, nego često puta svoje minbere i ćursove ustupaju političarima, a nerijetko i sami uvlače politiku u Zajednicu. Islamizacija naše javnosti uglavnom se svodi na dekorativnu nazočnost u društveno-političkom životu i medijima društvenoga priopćavanja, pružanja obrednog servisa i religiozne kulise aktualnoj politici. Sve se glasnije čuje u narodu da se Islamska zajednica ovakvim ponašanjem poigrava svojim moralnim autoritetom kojeg je mukotrpno stjecala proteklih desetljeća kada je bila jedina oporba komunističkom režimu.
Islamska zajednica je u Domovinskom ratu u Hrvatskoj i agresiji na BiH svojim humanitarnim i duhovnim djelovanjem, te podrškom velikom broju stradalnika, prognanika i izbjeglica, stekla nepodijeljene simpatije i autoritet kod naroda. Sada pak sama sebe dovodi u opasnost da razvodnjavanjem, pogrešnim postupcima i pretjeranim angažiranjem na društvenim i političkim poljima, gubi kredibilitet, i snagu misijske riječi zamjeni konformizmom. Tome u dobroj mjeri doprinose slobodni strijelci od kojih se uglavnom ne traži nikakva odgovornost niti postoji nad njima ozbiljna kontrola.
Već desetljećima se govori u krugovima Islamske zajednice o potrebi novog pristupa radu i aktivnostima prilagoĎenog znakovima vremena, sposobnog da odgovori potrebama i zahtjevima koji se pred nju postavljaju. U tom smislu pred Islamsku zajednicu nameće se potreba dorade vlastitog identiteta i vizija same sebe i svoga poslanja u društvu u kome živimo, te preispitivanje dosadašnjih modela djelovanja. Islamska zajednica je doživjela tu potrebu naročito nakon demokratskih promjena 1990. kada smo to nazivali duhovnom i vjerskom obnovom. Za ostvarenje duhovne obnove potrebno je stvoriti novu strukturu sposobnih imama, muderrisa, alima i muallima, ali to ne znači omalovažiti i odbaciti ono što je u prošlosti bilo pozitivno i značajno.

MODELI DJELOVANJA

Svaki imam, muallim i drugi vjerski radnici stvaraju svoj model islamskog djelovanja, ili mu to nameće sredina u kojoj radi. Ti modeli su različiti i uglavnom oko njih se dogaĎaju sukobi. Sukobi oko modela djelovanja uzrok su nepoštivanja normativnih akata Zajednice, a nerijetko i propisa islama. Kada središnjica Zajednice želi nešto organizirati na razini cijele zajednice, tada se obično čuje prigovor: Ne znaju oni kako je to na terenu. Vidi se da nisu bili u džematima i da tamo rijetko odlaze. Navedimo ovdje neke od tih modela.
Jedan broj muslimana doživljava Islamsku zajednicu uslužnom ustanovom ili servisnom stanicom svojih potreba kao što su: nadijevanje imena novorođenim, cirkumcizija, mevludi, tevhidi, jasini, hatme, vjenčanja i dženaze. Kao što odlaze u dućan ili u općinu za neku potrebu, tako odlaze kod imama. Zar smo jednom čuli od naših umirovljenika kada dolaze u Zajednice, govoreći: Platio sam struju, vodu, telefon, pa sam došao platiti i članarinu Islamske zajednice. Ako takvi vjernici ne dobiju traženu uslugu, zbog objektivnih okolnosti, tada dižu kuku i motiku na imame govoreći : Pa mi vas plaćamo da nam služite.
Kada su u pitanju veliki medžlisi u gradovima, postoji dilema imama: da li čekati vjernike u uredima i tamo im pružiti uslugu, ili ih obilaziti i na licu mjesta davati usluge. Neki imami radije sjede u uredima i opslužuju vjernike, raspravljajući s njima probleme zajednice. Kada neki imam pokuša uvesti neki novi model komunikacije s vjernicima, nailaze na njihovo čuĎenje tim novotarijama. Ima među imamima, posebno mlađim, koji se oduševljavaju novim metodama rada i komuniciranja s vjernicima. Cijelim bićem se predaju odabranoj skupini ili grupi vjernika. Ne žale ni truda ni sredstava da ostvare te ciljeve. Na takav način stvaraju elitu i u tim krugovima se kreću, a većinu vjernika ostavljaju po strani. Takav postupak pravdaju činjenicom da je islam elitna religija i treba elitu za njegovu provedbu. Imami ne smiju zaboraviti da pripadaju cijeloj zajednici i da moraju poticati izvorno islamsko življenje, ali im se ne može poreći pravo da potiču svaki vid religioznosti pa makar on i ne bio svima prihvatljiv.

Tijekom protekli 50 godina pod komunističkom vlašću stvorio se model Islamske zajednice u kojeg je narod vjerovao. Islamska zajednica je bila neslužbena opozicija vlastima, privlačna za mnoge koji nisu bili zadovoljni postojećim poretkom. Neki su se imami prilagodili toj činjenici i postali opozicionari i kad treba i kad ne treba. Koristili su svaku priliku da kritiziraju i napadnu vlasti. Takvi su neprestalno bili na udaru vlasti i doživljavani su kao junaci i pravi vođe. Kad su došla nova vremena Islamska zajednica prestaje biti atraktivna, što dio političara osjeća i nastoji je potisnuti iz javnosti, jer je ne žele kao moralni korektiv. Oni imami koji su za vrijeme komunizma doživljavani kao istinski heroji, sada gube glavno oružje u svom radu i aktivnostima. Ni Islamska zajednica ni imami više ne kritiziraju vlast, pa ih se za to doživljava kao prorežimskom. Neki bi je ponovo htjeli gurnuti u redove oporbe, kako bi povratila autoritet i ugled.
Neki imami drže vjernike na okupu starim, isprobanim metodama narodnog vjerovanja, kao što je zikr, vazovi, predavanja, zijareti povjesnim mjestima, masovni odlasci na dovišta i drugo. Jednima brzo dosade ove aktivnosti, a drugi ih odbacuju odmah na početku jer ih smatraju primitivnim.Neki imami pretvaraju svoje džemate u graditeljske zadruge u kojima se svaki čas nešto gradi, zatim ruši pa ponovo gradi i tako sve u nedogled. Danas su najveće islamske atrakcije polaganje temeljca i otvorenja džamija. Ni jedna džamija nije sagraĎena sredstvima domicilnih vjernika, nego se formiraju grupe koje obilaze ne samo druge džemate u zemlji, nego odlaze u inozemstvo po pomoć. Neki istraživači tvrde da gradnje džamija, osim pozitivnih, imaju i negativne konotacije, jer postoji niz slučajeva o gradnji inat džamija, pa i malverzacije. Tako gradnje džamija umjesto jačanja muslimansko jedinstvo ponekad razjedinjuju i stvaraju zlu krv među muslimanima.

KAKO OBNOVITI ISLAMSKU ZAJEDNICU

Islamska zajednica spada meĎu najznačajnije institucije muslimanskog društva uopće. Ona neprestano podsjeća na kur’ansku objavu i poslanika Muhammeda alejhis-selam i njegovu siru i na njima gradi svoj hod kroz povijest. Pored ova dva temelja u muslimanskim zajednicama postoje dogaĎaji koji obilježavaju njihove povijesne dionice.
Novija povijest Islamske zajednice na ovim područjima mogla bi početi pojavom autonomne vjerske vlasti nakon odlaska Osmanlija. Za taj period meĎutim još uvijek ne postoji dostatan odmak za njegovu analizu. Radi se o tomu što još uvijek u analizama nismo otišli dalje i više od sjećanja na njega. Najpoznatiji zagovornik autonomnih vjerskih sloboda muslimana BiH bio je reis-ulema Džemaluddin ef. Čaušević. On je jedini reis-ulema koji je dao ostavku na tu časnu i odgovornu funkciju jer je onemogućen zaštititi vjerska prava muslimana. MeĎutim pored pohvala stajalištima rahmetli Čauševiću, čujemo i zamjerke na njegov rad i aktivnosti, kao onu da je u džumanskim dovama molio za vladare nemuslimane i da je imao krajnje liberalan stav prema ženskom pitanju. Primjedbe su brojnije kada su u pitanju drugi reis-uleme. Danas, na žalost, osim životopisa reis-ulema nemamo kritičnih osvrta na njihov rad i aktivnosti.
Od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do šezdesetih godina borbeni komunizam je u Islamskoj zajednici, kao i svim drugim vjerskim zajednicama, vidio klasnog neprijatelja. On je mnogo oštrije nastupao prema vjeri nego su car Josip i kralj Petar svojim apsolutizmom sužavali i zatvarali prostor pred vjerskim zajednicama. U tom periodu Islamska zajednica se smatrala jedinim simbolom očuvanja vjerskih zasada, narodnog i općeljudskog dostojanstva. Džamije i drugi vjerski objekti su u to vrijeme bili okupljališta u kojima je strujao istinski duh svega što je bilo suprotnost režimu. Čak su i pojedini komunisti kriomice dolazili imamima, jer su u susretu s njima osjećali oslobođenost od programiranog poništavanja ljudske transcendencije, i tako su se na trenutak vraćali duhovnim korijenima. Treba zapamtiti da u to doba nitko kao vjerski ljudi nisu bili otvoreni za dijalog, pa i sa svojim progoniteljima.
Sredinom šezdesetih godina komunistički se režim u dobroj mjeri osigurao od neprijatelja, čime je otupila njegova ateistička oštrica. U tim godinama Islamska zajednica počinje se polako buditi i baviti fizičkom obnovom. Tijekom Drugog svjetskog rata u Bosni, Srbiji, Sandžaku, Makedoniji i Kosovu srušeno je mnogo džamija. Donekle ekonomski oporavljeni, muslimani na čelu s podobnim2 reis-ulemom Sulejmanom ef. Kemurom kreću u obnovu džamija. Treba istaći da je za vrijeme reis-uleme Sulejman ef. Kemure obnovljeno oko osam stotina džamija u bivšoj državi. Usporedno s fizičkom obnovom Islamske zajednice kreće i duhovna, odnosno vjerska. Tih godina iz komunističkih zatvora i kazamata pušteni su mnogi islamski alimi: Đozo Husejn, Abdurahman Hukić, Dobrača Kasim, Omer Nakičević i kao vrsni poznavatelji islama pokušavaju zapuhati u jedra napretka i duhovne obnove.
Nije tajna da su se mnogi dogaĎaji u Katoličkoj crkvi, kao jakoj vjerskoj zajednici, reflektirali i na Islamsku zajednicu, u smislu otvaranja vrata slobode misli i govora. Ne mali broj islamske uleme stekao je po jugoslavenskim zatvorima prijateljstva s katoličkim svećenicima, što je imalo pozitivnog kretanja u našoj zajednici. Ako analiziramo nedavno objavljena djela rahmetli Husejna Đoze vidjet ćemo koliki je to utjecaj bio. S druge strane na Katoličku crkvu snažno je utjecao Drugi vatikanski Koncil koji je isijavao slobodarskim i tolerantnim idejama, a koje nije mogao skršiti ni grubi komunistički režim. U tom zanosu Islamska zajednica ne propušta priliku da se nametne narodu kao čuvarica vjerske ali ne i nacionalne slobode, kao što je to uradila, na primjer, Katolička crkva i stekla ogromni ugled u narodu. Neki laici, nositelji funkcija u Islamskoj zajednici, (Čemerlić) bili su veći zagovornici nacionalnih sloboda nego ulema. To je imalo za rezultat slabljenje povjerenja u vjerske ljude. Neki su skloni slab ugled, povjerenje i autoritet uleme pripisati i komunističkoj UDB-i koja je neprestalno rovarila u njihovim redovima i, na žalost, nalazila pojedince spremne na suradnju, što će se tek kasnije otkriti.
Sredinom sedamdesetih godina u bivšu državu stižu zapadne slobodarske ideje. Naročiti utjecaj imale su seksualne ideje koje nikako ne idu u prilog islamskom učenju o seksualnosti. Pod pritiskom tih zapadnih slobodarskih ideja, Islamska zajednica sve više odlazi na rub društva. Tih godina posjete džamijama na vjerskim obredima spale su na najnižu razinu. Bilo je džamija u kojima nije klanjana ni džuma. U Islamskoj zajednici dolazi do neobičnih pojava:
1. Imami se u svojim aktivnostima bave industrijom smrti, a sve u cilju preživljavanja. U općoj kampanji protiv vjerskih zajednica muslimani jedino nisu odstupili od vjerski obreda dženaze umrlih. Da bi preživjeli imami nude različite vrste dženaza, kefina, tabuta, iskata, salla, odlazak na grobove umrlih prvih četerdeset dana, tevhide, mevlude i brojne druge usluge. To im je dobro došlo jer vlasti takve aktivnosti nisu smatrale subverzivnim pa ih nisu ni progonili.
2. Pošto je vjeronauk u tim godinama na rubu zakonitosti, rijetki imami kriomice podučavaju djecu u muslimanskim kućama i domovima. Rasprave o vjeri vode se u strogoj tajnosti, jer su i te rasprave smatrane subverzivnom aktivnošću.

3. Komunističke vlasti ucjenama i strašenjem prisiljavaju imame, pa čak i visoke vjerske čelnike na suradnju. Tu nisu izuzeci samo imami, nego i svećenici i sveštenici.
4. U to vrijeme nije bilo godine a da se nije vodio sudski proces protiv svećenika, imama ili sveštenika.
5. U nedostatku pravog misijskog djelovanja, imami se bave dodatnim djelatnostima. Tako na primjer rijetki su bili koji su se bavili samo imamskim poslom.

Neki su čak imali stada ovaca, goveda, bavili se zemljoradnjom ili popravcima bijele tehnike i drugim jer imamska primanja nisu bila dostatna za život. Neki se nisu ustručavali baviti i ezoterijom. Taj period je poznat kao razdoblje materijalnog procvata i urbanizacije u kome su profit i zarada postali okosnica ljudskog djelovanja. Sve je bujalo u materijalnom smislu. Sekularizam, to jest praktični ateizam postaje dominantna ideologija društva. Izrugivanje Bogom postala je svakodnevnica. Vjerskim ljudima su postavljana pitanja poput: Može li Bog stvoriti kamen koji ne može podići. Na fakultetima su se bavili izazivanjem umjetnih kiša tvrdeći da nakon toga više neće trebati Bog. Komunisti su otvoreno govorili da se približilo vrijeme komunizma: u kome će svatko raditi koliko može, a uzimati koliko treba. Otvoreno se govorilo da je religija samo privatna stvar i da u društvu ne može igrati nikakvu značajnu ulogu. U to vrijeme društveni sociolozi su naučavali da religija nije u stanju utjecati društvene promjene.
U osamdesetim godinama spomenute ideje se još više zaoštravaju. Privatna religioznost postupno prelazi u indiferentan stav prema religiji. To je vrijeme kada dotadašnji vjernici postaju šutljivi ateisti, jer pitanje Boga smatraju nesuvislim i beskorisnim. Ovaj period je poznat i po individualizmu i toleranciji. Pojedinci pribjegavaju novim religioznim idejama, a naročito onim iz daleke Azije. Na drugačije se ne gleda kao na bogatstvo, nego na podnošenje drugoga.
Krajem osamdesetih godina javlja se grčevita potraga za identitetom. U traganju za identitetom mladi posežu za drogom i drugim opijatima, čime raste broj delikvencije. Mladi besciljno izgledaju, ne priznaju autoritete i manifestiraju odbojnost prema svim oblicima institucionalnog organiziranja. To izaziva rastakanje komunističkog režima i bivše države. Nacionalni odnosi meĎu narodima se zaoštravaju i nacionalno postaje stožer okupljanja u kojem se može potvrditi osobni identitet. U tim godinama od Islamske zajednice ponovo se traži i očekuje da bude potpora opravdanih težnji naroda. Političke stranke u to vrijeme više su religiozno, nego politički obojene. ViĎeniji imami pristupaju strankama i predvode namaze na javnim mjestima kao na primjer u Skupštini BiH, i tako daju ton događajima. Isto se događa i kod dva druga naroda, pa i drugim narodima bivše države. Islamska zajednica skoro otvoreno je tih godina podržavala politički pokret Stranke Demokratske Akcije, dok u Hrvatskoj Katolička crkva staje uz pokret HDZ. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, BiH i Srbiji postaje kultna organizacija koja predvodi Srbe u burnim dogaĎajima koji predskazuju rat. Prisjetimo se samo procesija nošenja moštiju navodnih žrtava ustaštva i balija. Muslimanskom narodu se prognozira nestanak s lica zemlje.
Izbijanjem Domovinskog rata u Hrvatskoj i agresije na Bosnu i Hercegovinu Islamska zajednica poput ostalih vjerskih zajednica pruža moralnu podršku osloboditeljima, te materijalno i humanitarno pomaže prognane, izbjegle i ugrožene. Ne treba zaboraviti da je pomoć muslimanskim izbjeglicama ovdje u Hrvatskoj bila najdjelotvornija. Islamska zajednica u Hrvatskoj, a naročito u Zagrebu organizirala se i pripremila još za vrijeme Domovinskog rata i pružila desetinama tisuća izbjeglih dragocjenu pomoć u hrani, lijekovima i drugim potrepštinama. Islamska zajednica je inicirala osnivanje Kriznog Štaba za pomoć BiH i u roku od dvije godine sakupila i poslala u BiH golemu materijalnu pomoć. Ugostila u svojim prostorima predstavnike islamskih humanitarnih organizacija i koordinirala pomoći BiH izbjeglicama u Hrvatskoj i slanje raznovrsne pomoći pučanstvu u BiH. Zahvaljujući tim akcijama, vjera je prihvaćena kao spasiteljica u širokim narodnim masama. Zagrebačka Džamija je bila središte tih aktivnosti i u tim teškim trenucima ostala nezaboravna u očima izbjeglica, prognanika i nevoljnika. Tijekom rata pojavilo se vrlo ozbiljno pitanje pred islamskom zajednicom: kako pomiriti nacionalno s miroljubivom porukom islama, odnosno kur’anskim zahtjevom za praštanje, koje uključuje i neprijatelja. Islamska zajednica je energično zahtijevala da se ne vrši osveta i ne poseže za metodama neprijatelja. Ti zahtjevi su meĎutim ponekada nailazili na otpore i nerazumijevanje. Otpor je čak bio primijećen i kod nekih imama. Taj proces pomirbe nacionalnog i vjerskog još uvijek traje, ali se može reći da je pri kraju. Nakon završetka rata, polovicom devedesetih, javlja se niz pitanja na koje treba odgovoriti. Islamska zajednica iz rata izlazi povlaštenog položaja, stečenog tijekom duhovnog i humanitarnog djelovanja u ratu. Ona je međutim u ratu imala strašne žrtve i štete. Preko stotinu imama i vjerskih službenika agresori su ubili i uništili preko 1800 džamija i vjerskih objekata. Te žrtve su još više učvrstile njen ugled i autoritet u narodu. MeĎutim ima nekih elemenata koji ugrožavaju njen ugled i položaj. Pokret prenaglašene individualizacije ponovo se javlja sa zahtjevom da religija ostane u sferi privatnosti, a ne osobna zbilja. Taj pokret se manifestira kroz neka glasila u BiH koja su nam dobro poznata. Oni tvrde da ako se želi izgraditi multietničko društvo religija se mora maknuti iz javnosti. Taj pokret je dosta raširen i predvode ga neke stranke lijevog centra. Problem predstavljaju i dojučerašnji komunisti koji promjenom sustava postaju vjernici samo s površnim tradicionalnim obilježjima. Njima je važno biti musliman jer to ima političku prođu. To uzrokuje određenu nepomirljivost starih i novih vjernika. Islamskoj zajednici se prigovora da je novima dala previše prostora i pažnje, a oni su donedavno blatili i islam i Zajednicu.
Veliki problem predstavljaju i mladi, povratnici iz rata koji se teško snalaze i mirnodopskim uvjetima. Velika većina njih se vratila iz rata sa simptomima PTSP-a, a nije ih mali broj sa suicidnim mislima, te inficirani narkomanijom, alkoholizmom i kriminalom. Njihovo teško stanje koriste protivnici javnog djelovanja vjerskih zajednica, tvrdeći da se za vrijeme djelovanja vjerskih zajednica u školama i društvu moralno stanje pogoršalo. Treba međutim naglasiti da su ti mladi djeca roditelja koji su odgajani u prošlom režimu, daleko od vjere i sada su u slobodnom tržišnom društvu skloni priključiti se sektama, parareligioznim i delikventnim skupinama. Skloni su neradu, ljenčarenju, delikvenciji pa i težem obliku kriminala. Rad i naglasak na brzom profitu i zaradi potiskuje etičke i duhovne vrijednosti na periferiju interesa. Čovjek je spreman na sve vrste kompromisa samo da bi se obogatio. Nema te svetinje koju ne bi dao za bogatstvo. U toj fazi mnogi su religiozni, ali na svoj način, ali ne po odredbama religije. Oni kažu da vjeruju, ali smatraju nepotrebnim pomoliti se Bogu, i to nazivamo religioznost bez Boga.
Islamska zajednica se mora početi baviti važnim pitanjima života, i ako na njih ne nađe odgovore njena će pozicija u društvu biti sve kritičnija. Zapadna ideja konzumizma nailazi na plodno tlo i među muslimanima i sve je više njih koji na poruke iz islamskih krugova na umjerenost, skromnost i razboritost odgovaraju kako je islam protiv radosti i veselja, da je to religija koja straši i kritizira, ne pružajući svojim sljedbenici ni malo optimizma i nade. Te optužba odvlače mnoge od džamija, a posebice mlade. Naravno da veliku odgovornost za ovakvo stanje snose tumači vjere, a to su hatibi, vaizi i predavači.
Sa Zapada nam je stigla ekonomska parola koja glasi: što manje posla i truda, a što veća zarada. To načelo i ne bi bilo loše da je ostalo samo na ekonomskoj razini. Ono se meĎutim prostrlo i na duhovnu sferu čovjeka. Pred kušnjom prekonoćnog bogatstva nisu izdržali ni neki čestiti i karakterni, kao primjerice liječnici, suci, policajci i vojnici. Takvo načelo u cjelosti se kosi s islamskim učenjem. Čak ni neki dostojanstvenici, do tada ugledni članovi društva, nisu izdržali pod pritiskom ovog načela pa su pogazili svoje dostojanstvo, vjeru i korijene. Mnogi su u proteklom ratu ostali bez obraza, ne mogavši izdržati pohlepu za tuĎim. Ne treba prešućivati da su i neki imami, ako ne izravni zagovornici posezanja za tuĎim, bili mirni promatrači tih loših djela.
U kontekstu iskrivljenog shvaćanja demokracije i ljudskih sloboda jeste i pojava kritizerstva koje se manifestira kroz takozvano subjektivno mišljenje. Kritika uvažava drugoga, dok kritizesrtvo nastoji uništiti i obezvrijediti drugoga. Neki meĎutim nemaju snage ni hrabrosti zbog egzistencijalnih razloga biti kritični i tako postaju nekritični izričući beskrvna načela. Oni koji nastoje biti kritični proglašavaju ih zavjerenicima i dijelom neprijateljskih sila. Zbog etičkih i moralnih problema u društvu, čini se najboljim da se Islamska zajednica treba povući iz javnog života, pročistiti svoje redove i posvetiti se svom temeljnom poslanju. To ni u kom slučaju ne znači bijeg od problema s kojima se susreću muslimani, nego povratak u javnost iz drugog pravca, onog pravog, religioznog. Na društvo i politiku mora se djelovati s islamskih pozicija, posebice kroz odgoj i vjeronauk, to jest stvarati novog vjernika neopterećenog uvjerenjima koje imaju njihovi roditelji. Moguća je određena preobrazba i kroz islamsko razumijevanje nacionalne povijesti, koja je kod nas Bošnjaka u podređenom položaju. Naša bošnjačka nacionalnost kojoj stoljećima pripadamo vapi za obnovom i istraživanjima. Narodi se ne stvaraju dekretima. Stvaranje naroda je tisućgodišnji proces i djelovanje znanih i neznanih, duhovnih i materijalnih snaga života. Postanak jednog naroda sličan je postanku rijeke. Milijarde kapljica vode probijaju se kroz zemlju, zaobilazeći i rušeći prepreke pred sobom ujedinjujući se u izvor, a zatim u potoke i na kraju u snažnu bujicu koju nazivamo rijekom. Tako je i sa nastankom naroda čiju povijest možemo slijediti kroz stoljeća, i znademo da im je sadašnjost zbir svega prošloga. Kao i kod vode geografske i klimatske prilike snažno djeluju u oblikovanju naroda. Te prilike im odreĎuju rast i snagu, stanje i zanimanje i daju biljeg njegovoj kulturi. Narod i kultura dva su neodvojiva pojma, jednog nema bez drugog, jedan proizlazi iz drugog. Narod je zajednica ljudi povezanih sviješću o zajedničkoj pripadnosti. Imaju zajedničku težnju koju nazivamo idealima. Narod se rađa kada se rodi svijest o zajedništvu, i u tom trenutku raĎa se i njegova kultura. Kultura je duhovnost određne ljudske zajednice, jednog naroda.
Duhovnost je u stalnom sukobu s materijom i u tom sukobu nastoji materiju podrediti svojim težnjama i idealima. Duhovnost jednog naroda je njegova kultura. Na duhovnost i kulturu snažno utječe religija, koja ih za pravo oblikuje. Otuda je najznačajnije mjesto religije u kulturi jednog naroda, i naša obaveza da se pored vjerskih pitanja bavimo i onim nacionalnim.
Na kulturu meĎutim ne utječe samo religija, nego i narodno stvaralaštvo, umjetnost, književnost, zanatstvo, nauka, urbanizam i arhitektura. U svezi naše bošnjačke nacionalnosti, mnogi su detalji njenog stvaranja nepoznati, koje treba tek istraživati. Pred nas se postavljaju zamašna pitanja i traže se sudbonosni odgovori, kao što su:

*Odakle smo došli?
*Kakvi smo bili?
*Šta nas je učinilo ovakvim kakvi jesmo danas?
*Šta smo primili od drugih?
*Šta smo drugima dali?
*Kakva je bila uloga pojedinaca i zajednice?
*I konačno šta nas je održalo da u stoljetnoj životnoj utakmici sačuvamo svoj identitet?

Ova i druga pitanja otkrivaju nam prošle staze kojima su hodile desetine generacija naših predaka. Po njima možemo planirati sadašnje i odrediti buduće putove, jer snage koje su nas pokrenule u pradavna vremena, još i danas žive u nama, samo ih treba probuditi. Samo po svojoj kulturi i duhovnosti narodi žive i održavaju se u životu. Otuda smatramo nužnim da se Islamska zajednica uz vjerske i duhovne zadaće posveti i nacionalnim bošnjačkim pitanjima.
Činjenica je da se islamska obnova u narodu ne može dogoditi ako te obnove nije bilo unutar same Islamske zajednice, a posebice nas koji činimo njenu okosnicu, to jest imami, muallime, muftije i cjelokupni vrh Islamske zajednice. Obnova se mora istodobno odvijati na dvije razine: na razini osobne obnove svakog pojedinca i na razini zajedništva cijelog vjerničkog sustava. Obje razine moraju biti zahvaćene odjednom i proces obnove mora teći istovremeno.
Kada su u pitanju predvodnici Islamske zajednice, trebamo pomno iščitavati kur’anske odredbe o dobrim i lošim pastirima, grijesima sijedih brada i bijelih čalmi, o pismoznancima koji pogrešno tumače Božju riječ, i o svima onima koji su nas doveli ovdje gdje jesmo. Kur’anske odredbe se osobito odnose na nas predvodnike vjere. Treba međutim znati da su se vremena promijenila kada je u pitanju autoritet same Islamske zajednice. Autoritet čelnih ljudi kod vjernika teško se stječe. On se ne gradi ni po kompetenciji, ni po funkciji, već po osvjedočenom životu u vjeri. Ako želimo strukturalnu obnovu Islamske zajednice onda je potrebno mnogo više dijaloga, promišljenosti, i iznad svega kur’anskog duha. Jedan od gorućih zahtjeva jeste pravilna raspodjela imamskog kadra i rada u našim medžlisima i u drugim islamskim ustanovama i institucijama. Ono odč ega boluje struktura Islamske zajednice jeste da nas ima puno lijenih, neuklonjivih i nezamjenjivih. Priznajemo da nam nikada ne smije biti cilj uklanjanje osoba, nego cilj mora biti dobro vjernika, a priznat ćemo da lijeni i privilegirani nikada ne ostvaruju taj cilj. Ima nas takoĎer koji ne podnosimo zajednički rad niti kolegijalnost. Promičemo u svojim hutbama, vazovima i predavanjima zajedništvo, ali to ne uspijevamo u vlastitoj kući, to jest Zajednici. Služenje je cilj i identitet našeg islamskog djelovanja i rada. U problem pravilne raspodjele rada u obnovi Islamske zajednice spadaju dva unutar islamska odnosa, a to su:
 1. Odnos nositelja visokih funkcija prema imamskom kadru. Između ova dva staleža postoji vjekovna, pritajena nesnošljivost. Očito je da se u tim odnosima
     mora nešto suštinski promijeniti, pa i u samim normativnim aktima Islamske zajednice. U tim odnosima ima više ego stila, nego li zahtjeva za dobro vjere i
     Zajednice.
2. Mora se otvoriti šire prostora vjernicima-laicima. Potrebno je mnogo umijeća i stila da se razbiju predrasude u odnosu između profesionalnog i laičkog. Postavlja se pitanje da li normativna rješenja dovoljno daju elemenata u rješavanju tih odnosa. Mislim da treba postojati jasna podjela zadaća i odgovornosti, a time nadleštva između ove dvije strukture.
Jedna od najvažnijih zadaća islamskog rada jeste obrazovanje. Ako želimo istinsku duhovnu obnovu, onda ona nužno počinje u odgoju i vjeronauku. U muallimskim i imamskim krugovima postoji velika doza nesnalažljivosti kojim putem krenuti i kamo usmjeriti snage. S toga se neki vrlo brzo umore i odbacuju dalju borbu u obnovi. Zbog te nesnalažljivosti često su naši vjernici zauzeti nebitnim pitanjima vjere, što dovodi do nereda, a nerijetko i sukoba. Temeljna je zadaća vjeronauka da vjeroučenici odgovore na izazov, a ne kao što nam se događa da ga napuštaju zato što je dosadan, beskoristan i nerazumljiv. Druga važna zadaća koja mora stajati u vjeronaučnom radu jeste naviještanje temeljne istine islama, Allahova jedinstva i kur’anskih odredbi kao vječite Božje istine.

 

ISLAMIZACIJA MUSLIMANA

Ova je zadaća zahtjevna i nije je moguće sveobuhvatno razložiti, pogotovo zato jer je to zahtjev novog doba. O problemima suvremene islamizacije muslimana ovaj natpis nije prvi, niti će biti posljednji. On je samo jedan u nizu napora da odgovorimo na taj izazov. U tretiranju ovog pitanja moramo poći od činjenice da je današnje društvo informatičko i da se pred našim očima događa informatička revolucija. Ta činjenica nameće islamizaciji posebnu zadaću u odnosu na društvo, odnosno javnost. Islamska zajednica svjesna svoga poslanja što ga je preuzela iz Kurana i sunneta. Ona je takoĎer je svjesna koliku važnost imaju čudesni izumi tehnike koji tako brzo prenose informacije, koji utječu na formiranje mišljenja, ali i na duhovnost ljudi. Svjesni smo da se moramo služiti tim sredstvima, jer bi se inače našli u neugodnom položaju, i osjećali odgovornim pred Gospodarom. Treba međutim uviđati i probleme koje je informatika sa sobom donijela. Upotreba informatičkih sredstava u islamizaciji predstavlja trajan izazov. Tu je prije svega pitanje morala.
Nema sumnje da ovo novo vrijeme zahtjeva nove metode islamizacije jer su se uspostavom demokracije stvorile nove mogućnosti misijskog djelovanja. Postavlja se pitanje kako upotrebo različitih sredstava priopćavanja taknuti savjest svakog pojedinca, ući u njihova srca i dobiti njihov pristanak.
Naša pozornost trenutno je posvećena mogućnostima islamizacije koje je sa sobom donijela demokracija. Društvo je sada otvoreno prema svim idejama, uključiv i vjerskim. Kod nas je, na ovim prostorima, jedno od prioritetnih pitanja ukupnog misijskog djelovanja meĎu muslimanima upotreba medija, za razliku od inozemstva gdje su stvorena stabilna društvena okruženja u kome islam ima izgrađene metode svoje prisutnosti u društvu. Otuda i nesporazumi vjerskih ljudi u Islamskoj zajednici proizašli iz različitih metoda islamskog djelovanja, jer na primjer, islamizacija na Bliskom istoku i na ovim prostorima u velike se razlikuje. To se naročito vidi u pojavi vehabizma na našim prostorima, gdje se pokušavaju primijeniti metode islamizacije uvezene s tog područja, potpuno različite, sredine. Za to i čujemo kritike nositelja tih stranih modela islama kako ovdašnje metode rada nisu islamske, što je netočno i tendenciozno. Potpuno je neshvatljivo da se u muslimanskim krugovima rađaju takva kruta shvaćanja vjere kada se znade da je islam prvi meĎu religijama uveo instituciju idžtihada.
Mnogo puta je naglašena važnost izlaska Islamske zajednicu u javnost. Treba međutim utvrditi koja su najvažnija polazišta da bi taj izlazak u javnost bio što djelotvorniji? Kakvo je stvarno stanje u kojem se nalazimo? To stanje moramo sagledavati s dva polazišta: s onoga što javnost očekuje od Islamske zajednice, i od onoga što islamska zajednica sa svim svojim dijelovima i organizacijama jeste, i što treba unositi u tu javnost. Muslimansko je društvo na ovim prostorima tranzitno, želi se riješiti nedavne prošlosti koja se manifestira u komunizmu i bivšoj državi, s jedne strane, i želje za samostalnom i cjelovitom državom BiH, i Ujedinjenom Europom, s druge strane. Ove želje dosta govore o stanju u kome se nalazimo i pitanja kojima se treba baviti cjelokupna društvena javnost. Da li su ove želje uvjet ulaska islamske zajednice u javnost? Ako samo letimično promotrimo kretanja u društvu uočit ćemo da se i Islamska zajednica u velikoj mjeri bavi ovim željama i zahtjevima društva. U javnosti se premalo pitamo, odakle dolazimo i šta sa sobom donosimo, šta napuštamo, a šta prihvaćamo. Za to i nije slučajno što se tolika nada polaže u medije i što se o njima toliko diskutira u javnosti. Danas svi shvaćaju da kvaliteta društva ovisi o kvaliteti javnosti, javnog mišljenja, a sve to ovisi i sredstvima priopćavanja i o onima kojima su ta sredstva dostupna, odnosno kome ona pripadaju.
Što se tiče islama i njegovih vrednota, ali i vrednota drugih religija, treba reći da su one za vrijeme vladavine komunizma, gdje je bezbožnost bila u praksi najjasniji znak raspoznavanja i koji je insistirao na ateizmu kao svojevrsnoj sekularističkoj religiji, vjera kao obilježje pojedinaca i određenih skupina i naroda prešla je u strogo privatno, intimno područje. O njoj se u javnosti nije govorilo, osim negativno i onoga čega se izobražen čovjek mora čim prije osloboditi. I sami vjernici su prihvaćali taj stil. Religija se jednostavno podnosila, tretirala se kao smetnja razvoju društva koja se ne može odmah ukinuti, nego je potrebno vrijeme njenog odumiranja. To je stanje ostavilo dubok trag u društvu i kod pojedinaca. Većina ih ne znaju kakvu bi ulogu religija mogla igrati u društvu. Ljudi jednostavno ne znaju što bi sa svojom religijom mogli u društvu činiti, koja je njezina uloga? Za to sada imamo zahtjeve javnosti da se preko medija forsiraju obredi, kao da je vjera postala ritual i zamjena za one brojne komunističke rituale na ratištima iz Drugog svjetskog rata. I neki imami, pa i muftije prihvaćaju tu ulogu u nedostatku nove, drugačije, vizije o ulozi religije u društvu.
Iako je ateistički totalitarizam službeno dokinut, njegove se posljedice još uvijek osjećaju kod ljudi i u javnosti. Prosječni građanin, pa i onaj koji se osjeća vjernikom, ne zna šta bi činio s vjerom u društvu, pa je čuva samo za sebe. Vjera sa svojim vrednotama, svojom etičkom snagom, sa svojom povijesnom dimenzijom nije ušla u javnost, jer to javnost skoro da i ne želi. Ona od islama očekuje prije svega obredni servis, a ne moralan utjecaj na društvo ili moralni korektiv. Otuda u društvu, unatoč velikih napora u moralnoj rekonstrukciji toliko kriminala, nemorala i svega onoga što je suprotno religijskom učenju. Sada više nije moderno da se netko javno deklarira ateistom, ali je praktički ateizam u usponu. On dolazi sa Zapada kao prihvatljiva ponuda. Vjerski simboli više nikome ne smetaju, ali nikoga niti ne pokreću. Nerijetko ćemo vidjeti na ulici ljude sumnjiva moralnog i društvenog ponašanja kako na vratu nose debele zlatne lance i na njima polumjesec i zvijezdu, a nisu rijetki slučajevi da i prostitutke oko vrata nose islamske simbole. Ti simboli se za pravo ne doživljavaju kao vjerski nego kao tradicijski i folklorni dekor. Vjera kao svjetlo i pokretačka snaga, motivacija društvenog djelovanja još uvijek nije prisutna u društvu. Ateizam za vrijeme komunizma svojim je pitanjima o Bogu uznemirivao ljude i tjerao ih na razmišljanje o religiji. Današnji ateizam vodi ljude u unutrašnju ravnodušnost prema postojanju Boga, i zadovoljava ih s vanjskom upotrebom simbola. Na toj crti u našim okolnostima je i problem jačanja vjerskog, i slabljenja nacionalnog, bošnjačkog identiteta. Kod katolika je obrnut slučaj gdje vjerski identitet postaje simboličan, a nacionalni dominantan. Zato se postavlja pitanje treba li Islamska zajednica u obnovljenoj islamizaciji društva jačati svijest o nacionalnoj vrijednosti ili i dalje favorizirati vjerski i dopustiti da imamo stanje kakvo je danas.
Izlazak islamske zajednice u javnost, u istinu je veliki izazov, koji sa sobom nosi brojne protivrječnosti. Traži se umijeće i promjena mentaliteta. Moramo dobro poznavati pojmove kada pozivamo na javnost, javno mišljenje, slobodu medija i protok informacija. Kako opisati prostim riječima javno mišljenje?, jer je to pojam s kojim se ovih godina najviše susrećemo. Možda bi ga mogli opisati kao: prirodan i spontan odraz događaja nastalih u razmišljanju i sudovima ljudi. Javno mnijenje je predmet sociološkog istraživanja, ali mora biti predmet i našeg, religijskog, istraživanja, a to nam upravo nedostaje da bismo shvatili njegov značaj. Do dijaloga se može doći samo preko utjecaja na javno mnijenje. To je temeljni problem istinske demokracije, jer pluralizam u javnosti traži racionalizaciju. Islam u svojoj povijesti nikad nije bio protivan javnom mnijenju. O tomu nas upozoravaju brojni kur’anski citati i konkretna djela Božjega poslanika Muhammeda alejhis-selam. Danas, na veliku žalost moramo konstatirati da najveći problemi islamskog društva dolaze od činjenice što se vrlo rano, nakon četvorice prvih halifa, odustalo od mišljenja javnosti u izboru organa vlasti, zbog čega do danas osjećamo teške posljedice. Nedostatak javnog mnijenja nije samo bolest islama. Ona je nazočna i u drugim religijama, a za to su podjednako odgovorni vjerski ljudi i vjernici. Danas nam je potpuno jasno da nove islamizacije muslimanskog društva nema bez javnog mnijenja. Zato nam mora biti prvenstvena zadaća u traženju novih metoda i korištenja novih sredstava za unošenje islamskih vrijednosti u javno mišljenje. Svijet komunikacija mora postati i svijet teoloških komunikacija. Bez proučavanja i praćenja stanja javnosti i traženja mjesta u komunikaciji, nema niti širenja islamske misli. Bez glasnog javnog mnijenja Islamska zajednica neće biti u stanju nositi se s demokratskim procesima, koji utječu na pluralizaciju društva i koji utječu na osobni ljudski izbor.
Na području javnih medija postoji niz problema o kojima mi u Islamskoj zajednici moramo imati jasan stav, jer se radi o stvarima koje se snažno reflektiraju na naš misijski rad. Najveći problem je postmoderni pogled na svijet. Sve dosadašnje vrijednosti dobivaju drugačiji oblik, i dosta muslimana ga shvaća svetogrĎem. Sa strane našeg islamskog djelovanja postoje tri temeljna problema koja treba riješiti:
1. Pravo na informaciju i zajamčenu slobodu izražavanja, jer je sloboda izražavanja nužna u stvaranju javnog mnijenja. Budući da društveni, a time i vjerski, život
    jača suradnjom svih učesnika, potrebno je slobodno izražavanje mišljenja.
2. Pravo na istinitu informaciju neodvojivo je od slobode izražavanja. Sav društveni život odvija se u trajnoj razmjeni i dijalogu između  ljudi, što traži obostrano
    razumijevanje i zajedničku suradnju.

3. Problem poruke. Nedopušteno je upotrebljavati sredstva uvjeravanja suprotna općoj istini, te sredstva koja sprečavaju otvorenu i javnu odgovornost, stvarju kod ljudi predrasude širenjem neistine.

Mnogi se pitaju kako bi trebala izgledati islamizacija u našim uvjetima i okolnostima. Vrlo je važno u našim uvjetima valorizirati konkretni islam koji je sadržan u narodnoj tradiciji i njegovoj kulturi. Preko te narodne tradicije i kulture odvijat će se buduća islamizacija. U tom smislu traži se novo shvaćanje položaja islama i Islamske zajednice kao duhovne zajednice u pluralnom društvu, gdje su vrednote u stalnoj konkurenciji. U toj novoj ulozi Islamska zajednica ne može biti samo obredna, što sada forsiraju mediji i mnogi muslimani prihvaćaju, jer su tako naučili da je vjera za njih samo obred, a ne i učiteljica. Islamska zajednica u svom nastupu u javnosti mora prenositi poruku koju crpi iz Kurana i hadisa. Važno je stalno propitivati koji je stvarni utjecaj našega misijskog rada i djelovanja u oblikovanju društva. Treba stvarati teologiju komunikacije. Dok u teološkim razmišljanjima ne znamo što i kako prezentirati u javnosti, dotle je islam prisutan u njoj koliko je zanimljiv kao obred. U tom smislu nedostaje nam konkretna kontekstualna teologija o tranzitnim procesima koja bi bila medijski razumljiva. Ne bi se trebalo baviti samo moralnim pitanjima, nego i onima socijalnim. Socijalni nauk islama mora postati sastavni i nezaobilazni dio islamizacije. Postavlja se i pitanje koliko su povratnici u islam iskreno motivirani na vjeru, i koliko su u istinu obraćenici. S druge strane postavlja se pitanje jesu li svi neislamizirani muslimani ateisti. Iz popisa 1991. samo se 2% izjasnilo da su ateisti, a iz 2001. još manje. U popisu iz 1991, godine muslimana je bilo nešto više od 40.000, a 2001. brojka se popela na 56.777 što pokazuje da je religiozna svijest muslimana porasla i ojačala.
Postupno će se sve jasnije očitovati kritička distanca prema Islamskoj zajednici. Već sada se čuju kritike na račun Zajednice i njene javne nazočnosti u društvu. To će je prisiliti da svoju nazočnost u javnosti učini islamski autentičnom. Ako ne bude naviještala i ne bude svjedočila svoje islamske vrijednosti, ona gubi svoj društveni smisao, a njena nazočnost u javnosti biti će isfrustrirana. Za to raspravu o islamizaciji muslimanske javnosti treba protegnuti iz hijerarhijske razine na zajednicu vjernika, osobito na one koji se kao muslimani laici nalaze u medijima. Bez profesionalnih islamskih novinara, bez teologije u javnosti neće se moći odgovoriti na izazov islamizacije.

VRIJEME ODGOVORNOSTI

Vrijeme u kome živimo uglavnom nas pretječe na svim poljima života. U poziciji smo da uvijek letimo za njim i u pravilu ga nikada ne sustižemo. Nismo se ni okrenuli oko sebe a već su nas zahvatile razne sekte, religijski pokreti i različite ovisnosti. Predstavnici novih religijskih pokreta govore o idejama koje zavode ljude i čini se da ćemo se jednoga dana probuditi u novom razdoblju. Dolaze misionari sa istoka Azije i kradu ovce, ne samo muslimanima već i kršćanima i svima drugima. Oni promiču religiju koja se bavi unutarnjim životom, a ne formulama učenja i propisima obredoslovlja. Predstavnici ovih pokreta govore da je ateizam na izdisaju, ali i velike religije takoĎer. Dolazi period sveopće religije, ali bez Boga. Prema izjavama samih kršćanskih istražitelja u posljednjih dvadesetak godina osnovano je preko dvije tisuće sekti. U Južnoj Americi svakodnevno otpadne od kršćanstva između šest i osam tisuća kršćana. U islamskom svijetu dva vjerska pokreta Behaije i Ahmedije (Kadjanije) već broje na milijune sljedbenike. Godišnje se u islamskom svijetu pojavi stotinjak lažnih proroka, koji pokušavaju uspostaviti novu religiju.
Na Zapadu ljude ni malo smeta što ih ti pokreti s Istoka odvlače od istine ili prezentiraju prikriveno tumačenje istine. Njih ne smeta što kultni sistem te religije nije ispravan. Zapadni čovjek je do sada otkrivao materijalno područje života, a duhovno je bilo za njega skriveno. Budući da je u tom smislu potpuni neznalica, on nekritički prihvaća svaku ponudu i ponaša se kao da je otkrio nešto novo, bolje od postojećeg. Neki kršćanski istraživači u sveopćem strahu od novih religijskih pokreta čine grešku pa meĎu nove religijske misli ubrajaju i islam, i što je još gore pripisuju mu mračne podjele čovjekova života.To je još jedan znak da ne odstupaju od ideje kako je islam bio i ostao sekta koja se zahvaljujući heretiku proširila po Bliskom istoku. Oni nikako da shvate da s ovako velikim problemima svijeta ne mogu izaći na kraj sami nego tek u suradnji s predstavnicima drugih religija. Nesuradnja s drugima nije samo problem katolika nego i predstavnika drugih velikih religija uključiv i islama. Tu je i njihova najveća odgovornost, Zbog ne suradnje može se dogoditi da religijski pogled na život bude ozbiljno ugrožen. Čini se da je velika većina mladih već zaražena idejama novih religijskih pokreta, pa je otuda odgovornost monoteističkih religija tim veća.
Bez ikakve je sumnje da su mnogi ljudi, a posebice mladi, oduševljeni i fascinirani paranormalnim fenomenima. O početka osamdesetih godina okultizam u svim svojim pojavama kao što su spiritizam, crna magija i sotonizam, New Age, širi se velikom brzinom, postavši zadnjih godina masovna psihoza. U Japanu svaki osmi Japanac pripada nekoj okultnoj grupi, dok u Brazilu svaki drugi stanovnik je pripadnik okultizma. U SAD porastao je broj krivičnih djela povezanih s okultizmom, a ima naznaka da se brzo širi i zemljama bivšega SSSR. U Njemačkoj su rađene ankete na reprezentativnim primjercima koje je vodio prof. dr. J. Mischo 1988. godine. On hitno poziva na akciju da bi se odgovorilo na veoma opasne droge okultizma. Na jednom seminaru o okultizmu na koji su pozvani učitelji i nastavnici većina njih je ustvrdila da ih učenici najčešće pitaju za okultizam, a oko 80% njih priznalo je da ne znaju što bi odgovorili učenicima. Prema istraživanjima koje je proveo Institutu za društvena istraživanja u Njemačkoj svaki deseti stanovnik smatra da u vješticama ima neka istina. Približno 600.000 Nijemaca vjeruje u vještice, a samo u Hamburgu ima oko 6000 osoba koje se bave magijom, vračanjem, zazivanjem duhova i sotonskim kultom i od nje udobno žive. U Njemačkoj je posljednja vještica pogubljena 11.04.1775. godine, a tek 1813. godine ukinuta je kazna za tu vrstu djelatnosti. Talijanski grad Torino svojevrsna je prijestolnica okultizma u kome se nalazi oko četerdeset tisuća pristalica sotonizma.
Nedavno je u Dubaju održan kongres majstora magije pod zvučnim nazivom Liječenje Kur’anom, na kome se okupila elita alternativne medicine iz cijelog islamskog svijeta. Skoro svi TV kanali arapskih i islamskih zemalja javljali su o radu kongresa. Mediji su javljali o golemom interesu za ezoterijom. To je pokazalo koliko je islamski svijet inficiran ovom alternativom, koja prijeti da postane sastavni dio islamskog nauka, ako to već i nije. Negativna je činjenica da smo o tom problemu do sada šutjeli i svojom šutnjom dali zeleno svjetlo da izađe u javnost.

OKULTIZAM

Kada govorimo o okultizmu, pod njim podrazumijevamo odnos duha i prirode koji nadilazi naravne zakonitosti. U okultizmu čovjek pomoću određenih radnji pokušava manipulirati s izvanzemaljskim silama. U islamu ta je pojava poznata kao komunikacija s džinima, a osobe koje se bave ovim radnjama u islamskoj praksi nazivamo firasima. Ta praksa je bila u masovnoj pojavi prije islama. Islam je po dolasku zabranio okultizam, a teolozi tvrde da je pojavom islama spriječena komunikacija džina i firasa. Džinima je na taj način spriječe prilaz nebeskim informacijama, kao što je to bila praksa do tada. Čovjek u ovom slučaju postaje partner vanzemaljskim silama s ciljem pripreme magije, ozdravljenja pomoću duha, proriče budućnost i sudbinu, te brojne druge informacije iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Modernim rječnikom okultizam možemo nazvati New age-religijom ili neo-poganstvom. Čovjek se od davnina bavio okultizmom i zanimao se za okultne pojave. Okultizam je prevaziĎen pojavom nebeskih religija jer je u suprotnosti s njenim učenjem. U današnjem svijetu okultizmu su naročito sklone osobe duboko uronjene u materijalizam, i njima je on postao nekom vrstom tampon-religijom. Okultizam je na žalost zahvatio i muslimane i prijeti da postane njihova svakodnevnica, ako to već i nije postao.

SPIRITIZAM

Spiritizam označava pojave koje proizlaze iz kontakta živih i mrtvih. Ti se kontakti uspostavljaju prema tvrdnjama spiritista pomoću medija, a to su uglavnom nevidljiva duhovna bića džini, koji su podobni u manipulaciji. Islamski istraživači tvrde da su džini bića na vrlo niskoj razini uma, ali posjeduju ogromnu snagu. Kontakt s mrtvima se uspostavlja posredstvom osobe posebno obučene za tu vrstu kontakta. Stručnjaci za spiritizam dijele ga na nekoliko stupnjeva:
1. Uspostavljanje kontakta s mrtvima, jer prema njihovom uvjerenju postoji život nakon smrti i moguće je uspostaviti vezu s onima koji su mrtvi i doživjeli iskustvo smrti. To je mišljenje u izravnoj suprotnosti s učenjem islama jer po njegovom učenju umrli smrću prestaju komunicirati s ovim svijetom.
2. Uspostavljanje kontakta s velikim likovima iz povijesti, a naročito onih iz svijeta religije ili su bili velikani u filozofiji i znanosti. I ova vrsta spiritizma je u
    sukobu s učenjem islama.
3. Uspostavljanje kontakta s poslanicima kojima je poslana objava. Spiritisti taj stupanj nazivaju posljednjom Božjom objavom pred smak svijeta. Prema
    islamskom učenju kontakt s poslanicima jedino je moguć putem sna, jer Božji poslanik u jednom hadisu tvrdi da se nitko ne može pretvoriti u lik poslanika. S
    druge strane san je jedan od 42 dijela Božjega poslanstva.
Spiritizam je uzeo velikog maha naročito u SAD gdje postoji jedna vrsta ove djelatnosti koja se naziva spiritizam za svakog. Oni tvrde da s one strane postoje brojna bića koja žele uspostaviti kontakt s nama, samo ako im ponudimo kanal za komunikaciju. Prema njima svatko tko želi doći do informacija s onog svijeta treba otići kod posrednika koji će mu omogućiti uspostavu veze s dušama iz onoga svijeta. Spiritisti smatraju svojom glavnom zadaćom dokazati da umrli žive na onom svijetu i da je moguće s njima uspostaviti kontakt. U tom smislu oni se mogu smatrati saveznicima religije, a posebno islama. Brojni su kur’anski ajeti koji govore o životu mrtvih, ali koga mi ne možemo spoznati niti osjetiti. Zato se Kur’an ne slaže sa spiritistima o mogućnosti uspostave kontakta s dušama umrlih, ali da duše ne umiru u tomu se slažu. Postoji meĎutim jedan način komuniciranja mrtvih i živih, a on se odvija putem sna, koji je prema islamu dio naše stvarnosti.

SOTONIZAM

Od svih vrsta okultnih čina sotonizam je najgori i za religiju potpuno neprihvatljiv, jer sustavno izokreće opće prihvaćene vrijednosti. Sotonizam nije ništa drugo do anti-moral. Njime se mračne strane ljudskog života potvrĎuju i traže. Sotonizam daje ludilu religioznu posvetu. U Kur’anu se govori o šejtanima otpadnicima Božje poslušnosti i pokornosti Njegovim odredbama. Nauk o šejtanima neizostavni je dio svake religije. Đavo je proklet jer je prekršio Božje odredbe i odbio priznati čovjeka za Božje stvorenje. Onog momenta kada je Svevišnji odlučio namjesništvo Zemlje prepustiti čovjeku, sva duhovna bića (meleki, džini i šejtani) su se pobunila protiv te odluke. Kasnije su se njoj pokorili meleki, dok su šejtani ustrajali na odbijanju, a većina džina je zbog maloumnosti pošla za njima.
Suvremeni sotonizam počinje u 19. i 20. stoljeću, od kojih su najpoznatiji Ordo Templis Orientis. Najpoznatiji predstavnik ovog kulta je Theodor Reuss koji svoje pristalice smatra beznačajnima, a žene robom za upotrebu. Ovaj red smatra da je sodomija, homoseksualizam, seksualne magije i sve druge nastranosti, normalna praksa njegovih članova. Zli duhovi pokušavaju sve ne bi li čovjeka podvrgnuli svojoj volji.

U islamskim krugovima sotonizam je poznat pod nazivom sihr. Postoji poseban način kako postati sahirom. Prema nekim istraživanjima osobe koje odluče postati sahirom odlaze u zahod ponijevši sa sobom kruh i Kur’an. Kur’an gaze desnom, a kruh lijevom nogom. Šejtani, oduševljeni tim zgroženim činom sahira, pristaju mu služiti i pokoriti se njegovim naredbama. Neki istraživači su skloni neke vrste glazbe opisati sotonističkim, kao na primjer rock, hevi-metal i sve vrste ovisnosti uključiv i duhan, dok recimo u kršćanskim krugovima alkohol ne smatraju sotonizmom jer ga je po njima sam Isus pio na posljednjoj večeri. Što se tiče islama on smatra da svaki nemoral namjerno počinjen djelo je šejtana. Tako je i alkohol njegovo djelo i Svevišnji nas savjetuje da ga se klonimo ako želimo biti spašeni.