Intervju dr. Enesa Karića – I vjeronauka je nauka

centar rijeka mala

Piše: Enes Karić

Gdje je Život koji smo izgubili u življe­nju? Gdje je mudrost koju smo izgubili u zna­nju? Gdje je znanje koje smo izgubili u infor­maciji? Ciklusi neba u dvadeset vjekova Udaljuju nas od Boga, i približavaju prašini. (T. S. Eliot, iz pjesme Stijena, 1934.)

Kad se danas govori o modalitetima školske i univerzitetske kohabitacije vjero­nauke sa drugim naukama, dobro je nakrat­ko prisjetiti se nekih važnih akcenata iz evropske debate o tome, napose debate iz dionice poznog evropskog prosvjetiteljstva. Pritom je posebno važno prisjetiti se evropske kritike rezultata prosvjetiteljstva. 

Moderna nauka kao vjera u napredak

karic

Najeminentniji udžbenici povijesti filozofije, objavljeni u XX stoljeću, obično sadrže barem pedesetak stranica na kojima nas autori uvjeravaju da se osvit čovjekova mišljenja dogodio u cjelini (ili na rubu razmeđa) mita, kosmogonije, teogonije, reli­gije… Unutar ta četiri područja čovjek je progle­dao. Kaže nam se da se čovječanstvo, izmučeno prahistorijom, te starim i srednjim vijekom, potom sretno zaputilo u novovjekovlje, čovjek se emancipirao od drevnih magli i snatrenja predaka, nastale su mno­ge prave nauke i njihove discipline, slobo­dne i bez okova religije, teogonije, kosmo­gonije i mita.

Tako se učilo i u “socijalističkim’ i u “kapitalističkim” školama, uz neznatne ra­zlike. Debeli udžbenici, tomovi i njihovi kom­pleti, tvrde: (1) Mitovi, (2) kosmogonije, (3) teogonije, (4) religije… govorile su o svemu, izvan sistema i u zbrci. Misao u njima, ako je uopće i ima, nalik je magli koja se trga niz hladne dolove. To četvero je čovjeku bajalo i šaptalo, bez ikakva smisla, gramatike i reda, i na nepravi način zborilo o tome šta je ljudski dvonožac uistinu. Mitovi i religije su obmanji­vali čovjeka i posve ga nepotrebno suočili sa tobožnjim svjetovima “posljednjih stva­ri’, “krajnjih pitanja’ “utvrđenih sudbina” i brojnih drugih nepotrebnih i izlišnih “utva­ra’… Nema potrebe podsjećati da se na mito­ve, kosmogonije, teogonije i religije u učenim evropskim prosvjetiteljskim djeli­ma naše modernosti uglavnom gleda kao na “bablje naklapanje’.

Mnogo je ciljeva u omalovažavanju diskursa religije, vjere, mita, kosmogonije i te­ogonije, a jedan je najvažniji. Trebalo je po­kazati i dokazati daje čovjek nekada davno bio nezreo, bio je krotak i neoprezan, div­lja priroda oko njega šapnula mu je razne vrste gluposti i zastrašila ga užasnim prikazama, i on je u njih, sa svoje strane i na svo­ju štetu, povjerovao! I eto, taj isti čovjek, koji je nekada bio u tminama Mythosa, i na stupnju djetinjstva, sada počinje sazrijevati, uspravljati se i sve provjeravati, štaviše, oboružan sumnjom u sve krenuo je naprijed vlastitim i samostal­nim koracima, sagradio je čvrste temelje na­ukama koje je sam izumio i domislio. Ušao je u obasjanu epohu Razuma i Logosa. Ova matrica prosvjetiteljskog “izbavljenja čovjeka” prisutna je i kod Immanuela Kan­ta, tvrdio je da je sam čovjek krivac za svo­ju dugotrajnu nezrelost i nesamostalnost. Od polovice osamnaestog do polovice dvadesetog stoljeća, za tih dvjesta prosvjetiteljskih ljeta, u školama se uglavnom (ili preovlađujuće) tako osvrtalo unatrag na ne­pregledne dubine prošlosti, na bezdane zdence minulih prostranstava vremena, kako bi rekao Thomas Mann. Nema potre­be posebno spominjati da su prosvjetitelj­ske nauke apriori bile protiv crkvene vjero­nauke, ili su tu vjeronauku trpjele na tijesnoj margini. Naučavalo se da su religije, mito­vi, kosmogonije i teogonije preostatak nazadnih tamnina prošlosti, to četvero je na­lik zmijinom svlaku koji se treba, zapravo se mora, odložiti negdje u trnje, dok gmaz nas­tavlja dalje i naprijed, u svježem ruhu.

Rijetko se može naći ijedan moderni pregled povijesti filozofije ili, što se toga tiče, pregled povijesti znanosti (pa i povijesti re­ligije!) a da nije na prvim stranicama uključen ovaj od su dni dvo boj između Mythosa i Logosa. Bez tog dvoboja Mythosa i Logosa, pro­jiciranog u svijest homo sapiensa, evropsko i zapadno prosvjetiteljstvo nije moglo uspostaviti svoj narativo tom nepismenom i nezrelom, tom glupom davnom i šeprtlja­vom drevnom religioznom čovjeku. Evropski kolonijalizam je na zapadnim univerzitetima XVIII iXIX stoljeća u nara-tivu o Mythosu i Logosu dobio i svoje pra­ktično opravdanje. Evropa je Logos, a kolo­nizirani su Mythos. Naravno, demitologizirani i dereligioni-zirani Logos (ili Razum) je prikazan kao po­bjednik, preko njega čovjek treba ostvariti napredak. Šta taj napredak znači sad se ne zna, saznat će se kad se on uspostavi. Trijumf ljudske, odviše ljudske znanosti na koju je, iako u drukčijem kontekstu, alu­dirao i Friedrich Nietzsche, bio je zamalo planetaran. Bio je to ujedno i trijumf napret­ka. Pa i trijumf specifične naučne surogat-vjere u napredak. Tako se prosvjetiteljsko mišljenje javlja i kao izbaviteljsko mišljenje, ono je po svojim narativima o razumskom spasenju čovječanstva bilo surogat-naučna religija, bez Boga iz tradicionalnih religija na svojoj agendi.Čovječanstvo se, tako, sve od doba indus­trijske revolucije našlo u neviđenom sprin­tu. Špenglerovski rečeno: Konjske zaprege zamijenjene su parnim vozovima, njih su ubrzo zamijenili oni električni. Obične avi­one odmijenili su oni supersonični, obične bombe odmijenjene su atomskim, a atom­ske hidrogenskim… I tako dalje. Jer se mo­ra dalje, ako se želi naprijed.

Nauka kao vjeronauka

Ali, ne može čovjek ići dalje, a da se ne suoči sa onim što mu iskrsne kao njegovo bliže! Jer to bliže u njemu je pohranjeno od iskona. I ništa svoje iskonsko čovjek ne može zatrajno napustiti, baš kao što iz sebe ne može odstraniti otkucaje svoga srca. Tako je sredinom dvadesetog stoljeća, sa mnogolikim krizama na Zapadu pa i krizom znanosti i njene primjene, posljednja etapa prosvjetiteljstva postala otrežnjenje od prosvjetiteljske vjere u to daje čovjek doista sam svoj gospodar. Zapadni naučnici, fizičari prije svih, počeli su govoriti o krizi prosvjetiteljske vje­re u napredak, počeli su objavljivati knjige o čovjekovoj odgovornosti za užasnu primjenu znanosti. A odgovornost (responsi­bility ili verantwortung) je uvijek odgovornost pred nekim, to je već uveliko govor religije. Naučnici su se počeli kajati na religijski način. Tokom dvadesetog stoljeća objavljen je veliki broj naučnih ispovijesti (jedna od njih je knjiga Jedinstvo prirode od Carla Friedric-ha von Veizsackera) u kojima se kritikovao i grdio prosvjetiteljski i naučni razum kao odmetnuto i jogunasto dijete. U negativne, a neizbježne, tekovine tri­jumfa prosvjetiteljskog (i od tradicionalne religije emancipiranog) Razuma spadaju dva svjetska rata u dvadesetom stoljeću i tri­jumf razularenog oružja u njima. Iako ne­ma nikakve sumnje da su i mačevi (koj e oprezno spominju i Isus Krist i Poslanik Muhammed) bili proizvod nekakvog ljudskog znanja, kao oružje mačevi su se pokazali be­zazlenim, štaviše milostivim, u usporedbi sa bombama svjetskih ratova kao okrutnih praktičnih ostvarenja novovjekovne na­uke prepametnog prosvjetiteljskog i progre­sivnog čovjeka! I Prvi i Drugi svjetski rat bili su sekularni, a ne religijski. U njima je stradalo ljudstva dva puta više negoli u svim vjerskim ratovima zajedno tokom poznate povijesti ho­mo sapiensa. Nakon Hirošime i Nagasakija došlo je do zova vapijućih u pustinji. Albert Einstein je rekao “Bog se ne kocka!” – aludirajući time i na neodgovornost naučnika koji se svojim znanjem kockaju životima miliona ljudi, koji svoje projekte ne znaju zauzdati. Veliko preispitivanje i kritika ovakvog smjera i puta modernog čovječanstva nisu uslijedi­li poglavito iz teoloških redova, niti iz stare crkvene vjeronauke, koja je prokazana kao ona koja “bazdi mračnim srednjovjekov­ljem”, i koja je odavno bila na margini, skrhana dubokim porazom. Naprotiv, sami su naučnici, protagonisti egzaktnih disciplina, prionuli na posao i objelodanili temeljitu kritiku djela svoga mo­dernoga uma – zlih rezultata primjene moderne znanosti. Uvidjelo se da čovjeka neprestance prati sve “ono tamo s onog početka”, ni moderna nauka ga nije oslobo­dila istih onih pitanja koja su mu, tamo da­vno, mitovi i religije stavili u popudbinu.

K tome, nigdje nije nestalo ni religije, for­me se možda jesu izmijenile, ali stara nas pi­tanja iz Kur’ana i Biblije i dalje oslovljava­ju. Sačekala su nas i u našem novom, pros­vjetiteljskom zavičaju. Također, moderne kosmologije malo su šta novo dodale dre­vnim babilonskim ili grčkim kosmogonijama… Jer, kao što kaže Carl Friedrich von Veizsacker, šta znači kazati da se Zemlja okreće oko Sunca, ako se i Sunce okreće oko nekog svoga središta, i ako se sve to opet oko nečega vrti, i ako se sve to nalazi u beskrajnom svemiru? Šta uopće znači govor o sre­dištu, ako je svemir beskrajan?! Veizsacker ovim kao vrhunski fizičar govori jezikom ne samo vjere, već i vjeronauke, pa i mistike. Bog svaki tren stvara ovaj cijeli beskrajni svijet, kaže Kur’an, pa kako da taj svijet uobruči znanjem ovaj smrtni čovjek?! More se tepsijom ne može zahvatiti, kaže Dželaludin Rumi. Ali i to koliko tepsijom zahvati­mo, i to je more, tješi nas on. U praksi Prvog i Drugog svjetskog rata se pokazalo da je većina prosvjetiteljske zna­nosti zapravo novi-stari mit, nalik onom mi­tu o Dedalu i Ikaru, kad su sebi napravili kri­la slijepljena voskom, pa Ikar sin nije poslu­šao Dedala oca, letio je visoko, do pod sa­mo Sunce, pa mu je Sunce istopilo vosak, i Ikar pade u dubine sinjega mora. Kad god čujemo za strašne avionske nesreće, treba­mo se nakratko prisjetiti ovoga mita… Ne samo da savremena nauka nije izbje­gla sudbinu mita, ona je i sama počela go­voriti jezikom specifične vjeronauke. Jedan primjer to temeljito potvrđuje: Danas tra­ju naučne rasprave šta jeste u “krajnjem” te­melju svijeta, znamenita sveučilišta su oda­vno pred dilemom da li je negdje tamo du­hovni val ono što je posljednje ili je, zapra­vo, materijalna čestica ono iza čega nema više ništa, na isti način kao što ispod Južnog pola ne može biti uopće više ništa južno, ka­ko kaže Stephen Hawking.

Naučnicima ostaje vjera ili mistika uz po­moć kojih se opredjeljuju za val ili česticu. U kritičkim analizama moderne zna­nosti koje su temeljito obavili Martin He­idegger, Karl Jaspers, Carl Friedrich von Ve­izsacker, Abdulah Šarčević, Gunther Anders i mnogi drugi, vidi se da je usud svake na­uke da “i sama postaje mit”, odlazi na poli­ce vremena i zauzima mjesto pored onih drevnih mitova za koje je prosvjetiteljstvo mislilo da su zauvječno odbačeni. Pogrešno je podmetati Heideggeru, Jaspersu, Von Veizsackeru, Šarčeviću, Andersu… kako oni traže da se savremena civilizacija vrati svijećama i odrekne električnih žarulja. To što oni, između ostalog, traže jes­te odgovornost moderne znanosti. Ono što znamo, treba da znamo na moral an način. A moral ne čini kompromise sa po­gledima na svijet tipa “znanje je moć”!

I vjeronauka je nauka, naravno! Semitske religije, judaizam, kršćanstvo i islam, imaju mnoge metafore o dragome Bogu, na stotine njih. Za ovaj povod metaforu o Bogu u zasje­di posebno izdvajamo. Ono Božansko sve­obuhvatno (o kojem jezikom filozofa govo­ri Karl Jaspers), stavilo je u čovjeka zasjedu smrti. Ali, nije smrt jedino što čovjeka negdje sačeka, kad-tad. U nama su bez našeg pi­tanja pohranjene, donekle kao točkići u do­brom švicarskom satu, i druge “granične situacije”: rađamo se i umiremo, muško smo ili žensko, zdravi smo i bolesni, trpi­mo ratove i moćnu prirodu oko sebe, da­vimo se u poplavama i bivamo zatrpani ze­mljotresima, zagledani smo u tu jednu, a ne istovremeno u sve strane svijeta, dale­ko više smo mi u svijetu negoli svijet u na­ma, itd. Slobodniji profesori vjeronauke bi rekli: I nakon evropskog prosvjetiteljstva Bog boguje nesmanjenim intenzitetom. Sve te granične situacije su i dalje u na­ma. Zapravo, naša ljudska odvažnost ocje­njuje se spram toga koliko smo hrabri i s ko­jom mjerom dostojanstva se nosimo sa za­daćom odgovornog i moralnog bivanja čovjekom, i trpljenja ljudskog života bez gu­bljenja obraza. Upravo tu i u ovom kontekstu, u epohi kad se nerado sabiru rezultati bezbrojnih popri­šta ekološkog sudnjeg dana, u vremenima nakon Hirošime i Fukušime, nakon Nagasakija i Černobila, te nakon katastrofa o ko­jima se još i ne zna sve: a) obznane o kloni­ranju, b) brisanja razlika između proizve­denog i onog nastalog po prirodi, c) nakon od čovjeka spravljenog genetskog zagađenja biljaka, životinja i ljudi, d) brisanja granica između osoba i stvari… ja vidim veliku ulo­gu vjeronauke u programima osnovnih, sre­dnjih, viših i najviših škola. Vjeronauka je nauka, naravno. Platon i Aristotel su tako mnogo poštovali teologi­ju. A šta je teologija? To je univerzitetska vje­ronauka. Većina znamenitih evropskih fi­lozofa su bili teolozi. K tome, po čemu to teološki opus Tome Akvinskog, ili opus Abu Hamida al-Gazalija, ne bi bili nauka?! U njihovim teološkim sistemima ima dionica koje su naučno stroge i logične kao što su logične i Heisen-bergove teorije. Vjeronauka se uči, naravno, pa potom i ocjenjuje. Kulturan svijet u Evropi ne pod­smjehuje se vjeronauci.

Na Ludwig Maximilian univerzitetu u Münchenu sam cijelu akademsku 2008. -2009. godinu (kao univerzitetski profesor) posmatrao kako se na dva teološka fakulteta (katoličkom i evangeličkom) studenti ite­kako trude da steknu dobre ocjene, i da im one uđu u prosjek. Vjeronauka je danas potrebna u školama upravo kao nauka, jer će se tamo predavati po verificiranim obrazovnim standardi­ma, u Evropi i na Zapadu danas vjeronauka je visoko civilizacijsko i kulturno dosti­gnuće. Napose je njen glas poštovan u ovoj epohi otriježnjenja znanosti od pijanog scijentizma. K tome, fizika, hemija, biologija, biohemija… dovode do riječi svoju opservaciju o raznovrsnim stranama svijeta. Te strane je dobro oplemeniti čuđenjem iz komparativnih naučnih, iz teoloških i filozofskih resur­sa. Vjeronauka tu može biti dijaloški posre­dnik. Dijalog koji se tu treba razviti od presudnog je značaja za promoviranje mnogolikih i relevantnih pogleda na svijet. Vjero­nauka tu nije tutor ni arbitar, naravno. Ona nije supstitut marksizma, zato što vjeronauka nije ideologija. U višenacionalnim i viševjerskim društvima različite vjeronauke mogu plodotvorno umiriti i korigirati “naše isključivo posjedo­vanje istine” Na kraju, neka dragoga Boga i neka vjeronauke! Jer, ako ništa drugo, još uvijek možemo uspavati dijete biblijskim i kur’anskim kazivanjima. Ali, pokušajmo dijete uspavati pričama o Černobilu i Fukušimi, Hirošimi i Nagasakiju!

Ima ljudi, naravno, na milione njih, koji smatraju da su “utvare” religije nepotrebne i preživjele. Ja, pak, smatram da su utvare egzaktne nauke daleko strašnije i pogubni­je. Ekološka katastrofa svjedoči da će Priroda i Bog imati posljednju riječ.

(www.rijaset.ba )

Hajrudin Mujkanović