Nišani

centar 2 mala

,,Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće” (Kur’an)

Započeću ovo kratko pisanje s riječima našeg poznatog bosanskog pisca o  smrti: ,,Govorio sam, tješeći se: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek još bliže, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.

Govorio sam:

Smrt je propadanje tvari a ne duše.

Govorio sam:

Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam:

Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.

Ne plači i ne govori: šteta, je šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.

Kada vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Govorio sam:

Budi zahvalan, dome Daavudov. I reci: došla je istina. Došao je čas. jer svako kruži svojom putanjom do određenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vaših, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i nećete biti žalosni. O smireno dušo, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Uđi među robove moje, uđi u moj džennet.Kur’an. Turski naučnik Mehmed Fuad Keprilizade smatra da je Nasrudin hodža živio u XIII. vijeku i podkrepljuje to natpisom na kamenom sarkofagu koji je nađen na Nasrudinovoj grobnici u Akšehiru: Ovo je grob (mezar) blaženopočivšeg Nasrudin-efendije kojem treba milost Gospodara koji prašta. Za dušu mu izgovori Fatihu 386 (kad se ova godina pročita naopako, ”kao što su mnoge stvari u Nasrudinovom životu bile naopako”, dobije se godina 683. po hidžri, odnosno 1285. g. nove ere. Nišani su muslimanski nadgrobni spomenici, skromno obilježje koje bližnji stavljaju svojim bližnjima poslije smrti. Sva groblja diljem Bosne i Hercegovine gdje su pokopani muslimani puna su nišana, skromne veličine. Islam kao vjera od svojih sljedbenika traži skromnost u svakodnevnom životu pa tako i kod sahranjivanja. Isto tako skromna obveza prema umrlom, gasul, te umotavanje u ćefine, tekfin-i spuštanje u mezar i dženaza. Kada je riječ o nadgrobnim spomenicima, i tu moramo biti krajnje skromni bez obzira na stalešku moć bližnjih. Jer islam ne pravi rasnu, klasnu ili bilo kakvu stalešku razliku među vjernicima, shodno islamskom učenju ,,nema prednosti arap nad nearaapom, bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim… osim u bogobojaznosti, moralnosti ili ljudskosti.” Spomenimo petu islamsku dužnost, te sastavni dio obreda hadža, stajanje i boravak na Arefatu, svi u bijelim ihramima, tu ne vidimo niti možemo prepoznati razlike klasne a niti rasne, samo zov i veličanje Uzvišenog te molitva Gospodaru, ODAZIVAM TI SE BOŽE, ODAZIVAM. TEBI PRIPADA SAMO ZAHVALA! Ogromna većina muslimana shodno islamskom učenju odabrala je skromni put obilježavanja svojim umrlim kad je riječ o  nadgrobnim spomenicima, pa tako i muslimani Bosne i Hercegovine, kroz stoljeća od doba islamizacije pa na ovamo odabrali su skromne nadgrobne spomenike a to su nišani, na kojima su natpisi na arapskom, te bosančici arapsko pismo, bosanski jezik, gdje piše ime i prezime, rođenje, godina smrti, a na nekim nišanima imamo i Kur’anske ajete, pobožne citate, stihovi… itd. U Bosni ima tri vrste muslimanski nadgrobnih spomenika:

1) Zatvoreni mauzoleji, turbeta,

2) otvoreni mauzoleji simbolizirani nizom okružujućih stupova, koji nose krov ili kupolu,

3) kameni nadgrobni spomenici, nišani, bašluci na kojima su uklesani arapski, turski i bosanski natpisi. Mauzoleji, podignuti u zaslužnih ljudi, najbolje sačuvani mauzoleji, oni Gazi Husrevbega, Muradbega Tardića (podignuti u 16. stoljeću), Ibrahimbega, i peršin Mustafe-paše.

U ovim radovima treba tražiti začetke muslimanskog klesarstva u Bosni  i Hercegovini. Islamski učenjaci u pogledu  označavanja mezara – suglasni su da se postavi skromni kamen kao obilježje, jer to upućuje na predaju koju je zabilježio imam Ebu Davud, u kojoj se navodi da je ispraćena dženaza Osmana ibn Maz’una, kada su ga ukopali, Allahov poslanik naredio je jednom ashabu da donese kamen, međutim taj čovjek nije mogao sam da ga donese, pa je Allahov poslanik ustao i zasukao rukav. Donijeli su kamen i postavili ga iznad mejjitove glave, a potom je Poslanik kazao: ,,Da se zna mjesto kabura moga brata i kako bi pored njega mogao ukopati one koji presele iz njegove porodice.” (Šejh Albani potvrdio je vjerodostojnost ovog  hadisa u više svojih knjiga) Nišani kao skromna obilježja, iznad glava naših umrlih postavljenja su dozvoljena, čak i preporučljiva. Jer to je znak skromne pažnje prema našim umrlim, te da nekad posjećujemo mezarje da se sjetimo naših umrlih s fatihom ili učenjem drugih sura iz Kur’ana. Posebno gdje  muslimani  žive u sredinama kao vjerska manjina, o tome bi  trebali voditi više računa, radi čuvanja svog vjerskog i kulturnog identiteta.

 

U Rijeci: 01.03.2013.g.                                                                                                     Pripremio:Adem ef.Smajić